Helenca Pirnat Dragičević: Obrazovni sustav ne posvećuje dovoljno pažnje pravima djece u digitalnom okruženju

Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević zadnje se vrijeme posebno bavila s utjecajem pandemije koronavirusa na djecu koja su se našla posebno pogođena čestim samoizolacijama, školovanjem od doma, nervozom roditelja i ostalim štetnim utjecajem promijenjenog svijeta. Osim o njezinom izvješću o radu u 2021. godini te posebnom prilogu „Djeca na čekanju – dječja prava u vrijeme pandemije 2020.- 2021.“ popričali smo i o najvećim izazovima hrvatskog društva u vezi brige za naše najmlađe.

Udruga.hr: Koja je glavna problematika koju ste istaknuli u svojem izvještaju o radu u 2021. godini?

Kao i svake godine, podnošenje našeg godišnjeg izvješća Hrvatskom saboru prilika je da upozorimo na stanje prava djece u Hrvatskoj, a ono je u prošloj godini bilo obilježeno dugotrajnom korona krizom i posljedicama razornih potresa iz 2020.

Ukupno 2004 nove prijave koje smo primili u 2021. svjedoče o brojnim kršenjima prava djece u području obrazovanja, s čak 478 prijava, zatim u području obiteljskih odnosa, najčešće zbog visokokonfliktnih razvoda, s 426 prijava. Nasilje i zanemarivanje djece prijavljeno nam je u 269 slučajeva, povreda zdravstvenih prava u 172, pravosudnih u 141, prava na zaštitu sigurnosti djeteta u 121 slučaju itd.

A problema je mnogo, od toga da svako peto dijete u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, da izostaje podrška obiteljima u rješavanju obiteljskih problema, da je nedostatna briga o mentalnom zdravlju djece i mladih, da „škola na daljinu“ nije osigurala potrebnu kvalitetu odgoja i obrazovanja na svim razinama. Sve do zabrinjavajućih podataka o porastu svih oblika nasilja nad djecom, o širenju vršnjačkoga nasilja u školama i na društvenim mrežama i neučinkovitom društvenom odgovoru na nasilje, o brojnim stradanjima djece u prometu, o porastu broja djece u institucijama za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i drugih.

Udruga.hr: Što vas je najviše potaknulo da napravite posebni prilog i da ga nazovete – Djeca na čekanju?

Taj prilog donosi pregled teškoća i izazova koji su posebno pogodili djecu u dugotrajnoj koronakrizi na što smo željeli upozoriti. Čini mi se da su u cjelokupnom pristupu pandemiji mišljenja i iskustva djece, njihov doživljaj i način kako se nose s krizom, stavljeni u drugi plan. Možda to nije bilo namjerno, već se, jednostavno, s te strane nisu očekivale teškoće, računalo se s time da će se djeca prilagoditi i surađivati, da će njihovo nezadovoljstvo, frustracije i patnju rješavati roditelji. I doista, djeca su pokazala veliko razumijevanje za sve nespretnosti i nedosljednosti u provođenju epidemioloških mjera i nisu stvarala probleme, ali to ne znači da problema nije bilo. Željeli smo skrenuti pozornost na to da dvije godine života u izvanrednim okolnostima za djecu predstavljaju jako dugi period i da uskraćenost u kvalitetnom ostvarivanju potreba, pristupu uslugama i podršci u dječjoj dobi ostavlja dalekosežne, nekad i nenadoknadive posljedice. O tome odrasli moraju voditi računa, a država mora ponuditi kvalitetniju podršku djeci i obiteljima – posebno u doba krize.

Udruga.hr: Što ste predložili u njemu u vezi unapređivanja zaštite djece u kriznim vremenima?

Glavni zaključak proizlazi iz činjenice da se u kriznim uvjetima postojeće socijalne nejednakosti dodatno pojačavaju, što osobito teško pogađa osjetljive skupine u društvu, u koje spadaju i djeca. Osobito su ranjiva djeca s teškoćama u razvoju, djeca pripadnici nacionalnih manjina – posebno Romi, djeca koja žive u siromaštvu i u obiteljima u riziku, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca koja žive u ustanovama i koja duže borave u bolnicama, te druge ranjive skupine. Krize nas sve pogađaju, ali zasigurno znamo da će neke skupine biti pogođene mnogo teže i dalekosežnije. Zato se u vremenu krize opseg usluga i podrške za ranjivu djecu ciljano mora povećati kako bi se spriječilo da izvanredni uvjeti i restrikcije nanesu nenadoknadivu štetu u njihovu razvoju i napretku.  

Iz procesa upravljanja krizom u pandemiji vidjeli smo i koliko je važna suradnja između različitih struka u donošenju ključnih odluka koje se odnose na djecu.

Iako je reakcija države u mnogim situacijama bila pravovremena, nije se dovoljno učinilo da se u procese rješavanja problema koji se tiču djece uključe i sama djeca i mladi, da se i njih pita za mišljenje o pitanjima koja ih se izravno tiču, a što bi pridonijelo kvalitetnijim odlukama.

Zato je važno jačati mehanizme sudjelovanja djece, npr. kroz dječja gradska vijeća, vijeća učenika, fokus-grupe i konzultacije s djecom o pojedinim pitanjima, što može pomoći u suočavanju izazovima koje nam budućnost nosi.

Udruga.hr: Mnoge svjetske analize govore o porastu obiteljskog nasilja u vrijeme pandemije. Kakva je situacija u Hrvatskoj u vezi toga i kako se to odražava na djecu?

Ograničavanje fizičkih i socijalnih kontakata tijekom pandemije dovelo je do „zarobljenosti“ u vlastitim domovima. Izloženost roditelja stresu zbog izoliranosti, nesigurnosti posla i financijskih problema, kao i prekomjerna konzumacija alkohola i opojnih sredstava, doveli su do porasta obiteljskoga nasilja, te zlostavljanja i zanemarivanja djece. Obiteljsko nasilje teško pogađa djecu ne samo kad je usmjereno prema njima, već kada djeca svjedoče nasilju među odraslima. Osim toga, neki razvedeni roditelji krizu su koristiti i kako bi onemogućili kontakte djeteta s drugim roditeljem i otuđili ga od njega, što je oblik psihičkog zlostavljanja djeteta. Pandemija je znatno utjecala i na porast zlostavljanja djece na internetu, budući da su ona provodila više vremena online, najčešće bez nadzora. Time je povećana izloženost djece različitim rizicima, uključujući seksualno zlostavljanje i iskorištavanje putem interneta.

Udruga.hr: Što se događa u vezi druge psihoze koja je trenutno zahvatila Europu – ratu u Ukrajini? Mogu li se kakve lekcije iz pandemije primijeniti na spomenutu situaciju kako bi se pružila podršku najmlađima?

Već tijekom pandemije došao je do izražaja problem nedovoljnog broja stručnjaka koji bi djeci pružili psihološku podršku, a potreba za takvom podrškom sada će biti još veća. Djeca koja su pristigla iz ratom zahvaćenog područja, često samo s najnužnijim osobnim stvarima i samo s majkom, jer su im očevi ostali braniti zemlju, svakako će trebati psihosocijalnu pomoć kako bi se umanjile posljedice posttraumatskog stresa i teškoće koje uzrokuje prilagodba novoj sredini. Teškoće će se tek početi javljati nakon što se djeca smjeste i krenu u svoje svakodnevne aktivnosti i zato zaštita mentalnog zdravlja mora biti osigurana dugoročno. Dječji vrtić i škola moraju biti mjesta na kojima će se ona osjećati sigurno, u prijateljskom okruženju, uz sustavnu psihološku podršku. Ujedno podršku treba pružiti i odgojiteljima i nastavnicima i osnažiti ih kako bi pružili djeci ugodno ozračje i poticali ih na stvaranje prijateljstava i razvijanje osjećaja pripadanja u novoj sredini.

Udruga.hr: Što se radi na razini Europske unije u vezi zaštite djece koja dolaze iz Ukrajine, kako bi se što bolje uklopila u države u koje dolaze, između ostalih i u Hrvatsku?

Mogu govoriti o aktivnostima Europske mreže pravobranitelja za djecu – ENOC (European Network of Ombudspersons for Children), čiji smo član, koja se od početka rata aktivirala u pružanju pomoći. ENOC je organizirao sastanke s ukrajinskom pravobraniteljicom za djecu, sve članice su dobivene informacije proslijedile vladama svojih zemalja te ih poticale na pružanje pomoći u zaštiti djece iz Ukrajina. ENOC je također osnovao tri radne grupe koje se bave pitanjima humanitarne pomoći, obrazovanja, socijalne i psihološke pomoći, smještaja i registracije djece bez pratnje i djece u alternativnoj skrbi, te predlažu kako poboljšati pružanje pomoći djeci iz Ukrajine.

U Hrvatskoj su formirane Međuresorna skupina Vlade RH i Operativna skupina Ravnateljstva civilne zaštite. Na sastancima Operativne skupine sudjelujemo i mi te predstavnici drugih pravobraniteljskih ureda u RH, a to je prilika za razmjenu informacija o aktualnom stanju i aktivnostima koje provodi MUP, ostali resori, te udruge i organizacije uključene u pružanje pomoći, kao i za predlaganje poboljšanja.

Kreirana je i web stranica Hrvatska za Ukrajinu na kojoj se mogu naći aktualni podaci o broju raseljenih osoba iz Ukrajine i brojne korisne informacije o prihvatu, smještaju, pravima i statusu osobe pod privremenom zaštitom, načinu zapošljavanja, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, te mogućnostima pružanja pomoći i smještaja od strane građana RH. Uveden je i jedinstveni besplatni broj na koji osobe iz Ukrajine mogu dobiti potrebne informacije.

Udruga.hr: Potres je također utjecao na psihozu ljudi u pogođenim područjima. Što ste primijetili u vezi toga?

Ne bih govorila o „psihozi“, već o prirodnim posljedicama stresnog događaja koji je snažno pogodio mnoge obitelji koje su ostale bez odgovarajućeg smještaja i kojima se život iz temelja promijenio jer su morali napustiti svoj kraj. Neposredno nakon potresa uslijedila je snažna reakcija cijelog društva, svjedočili smo dojmljivim primjerima humanosti solidarnosti. Ali danas, godinu ili dvije nakon razornih potresa u području Petrinje i Zagreba, vidimo da se prenapregnuti sustavi, na područjima koji su najteže pogođeni štetama od potresa, upinju kako bi osigurali kakvu takvu razinu normalnog funkcioniranja i da u tome često nemaju dovoljnu podršku države ni resurse kojima bi mogli odgovoriti na povećane i složenije potrebe stanovništva. A među tim potrebama su i specifične potrebe djece u tim ugroženim područjima.

Udruga.hr: Kako se odvijalo usvajanje djece u vrijeme pandemije? Kako ga ponovno revitalizirati prema vašem mišljenju i što mislite o usvajanju djece od strane istospolnih partnera?

U protekle dvije godine uočavamo blagi rast posvojenja djece iz institucija (npr. u 2020. posvojeno je 29, a u 2021. godini 37 djece), ali raste i broj djece koja imaju uvjete za posvojenje, no i dalje žive u instituciji. U vezi s posvojenjem djece glavni problem vidim u tome što djeca čiji roditelji se ne znaju i ne žele primjereno skrbiti o njima predugo ostaju „zarobljena“ u sustavu čekajući da sud donese odluku kojom će neodgovorne roditelje lišiti prava na roditeljsku skrb i tako omogućiti djetetu da nađe put do dobrih i brižljivih novih roditelja.

U procesu posvojenja uvijek u fokusu treba biti dijete i ono što je za njega najbolje – te prema djetetovim potrebama odabrati posvojitelja koji mu može biti dobar roditelj u konkretnim životnim okolnostima. U tom smislu sama seksualna orijentacija posvojitelja ne bi trebala biti presudna, već je mnogo važnije posjeduje li osoba kapacitet da djetetu pruži roditeljsku zaštitu, podršku i toplinu.

Udruga.hr: Što će biti posebno u vašem fokusu rada u iduće vrijeme?

Već godinama upozoravamo da postojeći sustav zaštite djece nedovoljno štiti djecu jer nisu na jedinstveni način regulirani uvjeti koje moraju ispunjavati osobe koje rade s djecom ili u određenim organiziranim aktivnostima dolaze u kontakt s djecom. To se podjednako odnosi i na velike sustave poput obrazovnog sustava, sporta, ali i na druge brojne ustanove, udruge pa i fizičke osobe koje organiziraju aktivnosti za djecu u njihovo slobodno vrijeme.

I u sljedećem razdoblju snažno ću se zalagati za donošenje posebnog zakona kojim će se jasno definirati uvjeti koje moraju ispunjavati osobe koje rade ili dolaze u kontakt s djecom, podvući crta između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja prema djeci, te odrediti posljedice koje trebaju snositi oni koji su odgovorni za zaštitu djece.

Vrijeme je da se u neregulirana područja uvede red i postigne odgovarajuća razina zaštite djece. S obzirom na to da su u porastu i drugi oblici nasilja nad djecom, uključujući i nasilje u online okruženju, i to će mi biti jedan od fokusa u radu.

Nastavit ću zagovarati osnivanje specijaliziranih obiteljskih sudova u čijoj bi nadležnosti bili svi postupci obiteljsko pravne zaštite djeteta. Dodatnu pažnju posvetit ću nužnom unapređenju zaštite mentalnog zdravlja djece i borbi protiv dječjeg siromaštva, te zaštiti ranjivih skupina djece, djece s teškoćama u razvoju i djece koja boluju od težih bolesti, djece u sukobu sa zakonom, pripadnika nacionalnih manjina, djece čiji su roditelji u zatvoru, te djece migranata, uključujući djecu pristiglu iz ratom zahvaćene Ukrajine.

Kao što vidimo, budućnost nam nosi nove izazove i brige, a krizna vremena uvijek su novi test za spremnost društva da u punoj mjeri osigura zaštitu prava i interesa djece.

Razgovarao: Goran Jungvirth

Fotografija: Irena Sinković

Podjeli:
Tagovi:

Hosted by Mydataknox