Doživotno ili dosmrtno uzdržavanje? Jedna riječ odlučuje kada imovina prelazi u tuđe vlasništvo

Osigurati pomoć i skrb do kraja života, a zauzvrat nekome prepustiti stan, kuću ili drugu imovinu. To je osnova ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Iako im nazivi zvuče gotovo jednako, razlika između njih odlučuje o tome ostajete li vlasnik svoje imovine do smrti ili je prenosite drugoj osobi još za života. 

Takvi se ugovori često sklapaju kada osoba više ne može sama, nakon gubitka partnera, bolesti ili pogoršanja zdravlja. U tim je okolnostima razumljiva želja da se što prije osigura pomoć. Ipak, prije potpisivanja treba jasno znati što se daje, što se dobiva zauzvrat i što se može učiniti ako obećana skrb izostane. Kod oba ugovora osoba koja preuzima uzdržavanje obvezuje se skrbiti o primatelju do njegove smrti. Razlika je u trenutku prijenosa imovine. Kod doživotnog uzdržavanja stjecanje imovine odgađa se do smrti primatelja. Kod dosmrtnog uzdržavanja imovina se prenosi za njegova života, a kada je riječ o nekretnini, novi vlasnik postaje se upisom u zemljišne knjige. Primjerice, osoba koja stan daje ugovorom o doživotnom uzdržavanju ostaje njegov vlasnik dok je živa. Ako isti stan daje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, nakon prijenosa vlasništva stan više nije njezin, iako u njemu može nastaviti živjeti. Upravo zato tu razliku treba razumjeti prije potpisivanja, bez obzira na to sklapa li se ugovor s članom obitelji, poznanikom ili drugom osobom. Važno je znati i da ugovor o uzdržavanju nije oporuka. Ne može ga se jednostavno opozvati zato što se osoba predomislila. Nije ni darovanje, jer onaj tko dobiva imovinu zauzvrat preuzima obvezu skrbi. Imovina obuhvaćena valjanim ugovorom u pravilu se ne dijeli nasljednicima u ostavinskom postupku pa oni ne mogu računati ni na nužni dio iz te imovine. Ugovor se može osporavati ako za to postoje zakonski razlozi, ali samo nezadovoljstvo obitelji odlukom vlasnika nije dovoljno.

Kod dosmrtnog uzdržavanja poseban je rizik to što osoba daje imovinu prije nego što je skrb pružena do kraja. Nakon prijenosa novi vlasnik nekretninu može pokušati prodati ili opteretiti hipotekom, a zbog njegovih dugova ona može postati i predmet ovrhe.

Zato prije sklapanja treba provjeriti postoje li na nekretnini hipoteke ili drugi tereti te kako će biti zaštićena osoba koja u njoj ostaje živjeti. Prema važećim pravilima, kada se nekretnina daje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, u korist primatelja osniva se služnost stanovanja, osim ako se on tome izričito protivi. To je pravo koje mu omogućuje stanovanje u nekretnini iako više nije njezin vlasnik. Sud ga upisuje u zemljišne knjige istodobno s upisom novog vlasnika. Odricanje od tog prava može imati ozbiljne posljedice, osobito ako osoba nema drugi dom.

Pravo stanovanja, međutim, ne znači i da su osigurani hrana, njega ili plaćanje računa. Dodatna zaštita može se ugovoriti i upisati kao stvarni teret uzdržavanja. Jednostavnije rečeno, time se obveza uzdržavanja povezuje s nekretninom pa se, u skladu s upisanim pravom, uzdržavanje može tražiti i od osobe koja poslije postane njezin vlasnik. Što ta zaštita obuhvaća i kakav je njezin položaj u odnosu na postojeće hipoteke i druga prava treba razjasniti prije prijenosa imovine. Neovisno o vrsti ugovora, potrebno je točno napisati što skrb podrazumijeva. Obećanje da će se netko „brinuti do smrti” nije dovoljno jasno. Jednoj osobi to može značiti svakodnevnu pomoć, kuhanje i odlazak liječniku, a drugoj povremeni dolazak i kupnju namirnica. Ugovor zato treba odrediti gdje će primatelj živjeti, tko će osiguravati hranu, pomagati u održavanju higijene, brinuti o zdravlju i plaćati režije. Treba urediti i podmirivanje ostalih osnovnih životnih potreba te troškova pogreba. Važno je jasno dogovoriti koji se troškovi plaćaju iz primateljeve mirovine, a koje vlastitim novcem podmiruje osoba koja preuzima uzdržavanje.

Treba misliti i na moguće promjene. Osobi koja danas treba pomoć u kupnji za nekoliko godina možda će biti potrebna cjelodnevna njega. Zato je korisno unaprijed dogovoriti tko će organizirati dodatnu pomoć, nabavljati lijekove i osiguravati prijevoz liječniku te pod kojim bi uvjetima bio moguć odlazak u dom i tko bi ga plaćao. Jasan dogovor smanjuje mogućnost nesporazuma kada skrb postane zahtjevnija.

Jednako precizno treba navesti imovinu koja se daje za uzdržavanje. Ugovor ne mora obuhvatiti sve što osoba posjeduje, nego samo određenu nekretninu, suvlasnički dio ili drugu imovinu. Prije potpisivanja treba provjeriti vlasništvo i eventualne terete te razjasniti postoje li prava bračnog druga, drugih suvlasnika, raniji ugovori ili sporovi. Sve što je važno za dogovor treba biti napisano u ugovoru, umjesto da ostane na usmenom obećanju. Zbog posljedica koje ovi ugovori imaju, za njih nije dovoljna obična ovjera potpisa. Moraju biti u pisanom obliku te potvrđeni kod javnog bilježnika, što se naziva solemnizacijom, sastavljeni kao javnobilježnički akt ili ovjereni pred sucem nadležnog suda. 

Kada se ugovor sklapa kod javnog bilježnika, njegov je zadatak pročitati ga objema stranama, objasniti prava i obveze razumljivim riječima te pitanjima provjeriti jesu li razumjele što potpisuju. Provjerava i identitet, sposobnost osobe da sklopi takav ugovor te je li odluka donesena slobodno. Kod dosmrtnog uzdržavanja posebno mora objasniti kada se prenosi vlasništvo i kako se mogu zaštititi stanovanje i uzdržavanje.

To je prilika da građanin pita sve što mu nije jasno, zatraži objašnjenje pojedine odredbe ili kaže da napisano ne odgovara onome što je dogovoreno. Ako osjeća pritisak ili mu netko govori da je potpisivanje samo formalnost, važno je to otvoreno iznijeti. Oprez je potreban i kada se inzistira na žurnom potpisivanju bez vremena za čitanje ili osobu odvraća od traženja pravnog savjeta. Javni bilježnik postupa nepristrano prema objema stranama, a svatko može zatražiti i savjet odvjetnika koji će razmotriti njegove pojedinačne interese. Radi dodatne zaštite postoji Registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji vodi Hrvatska javnobilježnička komora. Prema važećim pravilima, jedna osoba može istodobno imati sklopljene ugovore s najviše tri primatelja uzdržavanja, računajući obje vrste ugovora zajedno. Ugovor sklopljen protivno tom ograničenju je ništetan, odnosno nema pravni učinak valjanog ugovora. Prije sklapanja javni bilježnik provjerava podatke u Registru, a zatim u njega upisuje sklopljeni ugovor. Bilježe se i njegove izmjene, sporazumni raskidi te sudski postupci i njihovi ishodi. Ako ugovor o doživotnom uzdržavanju obuhvaća nekretninu, dostavlja se sudu kako bi u zemljišnim knjigama bilo zabilježeno da takav ugovor postoji. Ta zabilježba ne znači da je vlasništvo već preneseno.

Posebna ograničenja postoje i za određene pružatelje socijalnih usluga, zaposlene u toj djelatnosti i s njima povezane osobe. Zakon im zabranjuje sklapanje ovih ugovora s korisnikom kojem pružaju usluge kada je ugovorom obuhvaćena njegova nekretnina. Stoga činjenica da netko profesionalno skrbi o starijoj osobi ne znači da s njom smije sklopiti takav ugovor. Ni dobro sastavljen ugovor ni upis u Registar ne mogu jamčiti da će se obećana skrb uredno pružati. Ako obveze nisu ispunjene, primatelj ima pravo tražiti zaštitu. Ugovor se može raskinuti sporazumno, čak i ako je uzdržavanje već počelo. Ako dogovora nema, a druga strana ne ispunjava obveze, raskid se može tražiti pred sudom. Sudski raskid može se tražiti i kada je ugovoren zajednički život, ali su odnosi postali toliko loši da je on nepodnošljiv. Zakon pod određenim uvjetima dopušta i izmjenu ili raskid ugovora zbog naknadno promijenjenih okolnosti.

Kod dosmrtnog uzdržavanja prestanak skrbi ne znači da stan ili kuća automatski ponovno postaju vlasništvo primatelja. Potrebno je urediti raskid ugovora, povrat imovine i promjenu upisa u zemljišnim knjigama. Ako postoji opasnost da će nekretnina biti prodana ili opterećena, pravnu pomoć treba potražiti bez odgađanja. 

Za dokazivanje problema korisno je čuvati ugovor, račune, poruke i druge dokaze o tome što je od dogovorene skrbi pruženo, a što nije. Treba znati i što se događa ako osoba koja pruža uzdržavanje umre prije primatelja. Kod doživotnog uzdržavanja ugovor mogu preuzeti njezin bračni drug i potomci koji su pozvani naslijediti je, ako na to pristanu. Kod dosmrtnog uzdržavanja mogu ga preuzeti njezini nasljednici, također uz pristanak. Ne treba, dakle, pretpostaviti da će obitelj preminulog automatski nastaviti skrb. Ako se ugovor ne nastavi, povrat imovine i eventualna naknada za dotad pruženo uzdržavanje ovise o vrsti ugovora i zakonskim uvjetima. Osobe koje već imaju sklopljen ugovor trebaju provjeriti kada je potpisan i koja se pravila na njega primjenjuju. Zaštitne odredbe uvedene izmjenama Zakona o obveznim odnosima ne primjenjuju se automatski na ranije ugovore. I stariji ugovor može se na zahtjev upisati u Registar, ali time se ne mijenja njegov sadržaj niti se dodaju prava koja u njemu nisu bila ugovorena.

Ugovor o uzdržavanju može pomoći osobi da osigura potrebnu skrb i mirnije planira budućnost. Prije potpisivanja zato treba imati jasne odgovore na pitanja kada se prenosi vlasništvo, gdje će osoba živjeti, tko će se i na koji način o njoj brinuti te što može učiniti ako dogovor ne bude poštovan. Za takvu odluku treba uzeti dovoljno vremena, osobito kada se njome raspolaže jedinim domom. PS/SM