Intervju: Miroslav Ćiro Blažević, nogometni stručnjak

Miroslav Ćiro Blažević nogometni je stručnjak, bivši trener i izbornik. Legenda i trener i svih trenera, epiteti su koji se vežu uz njegovo ime. U nogometu je od rane mladosti, iako  je radi ozljede, kratko igrao. No, uspješnu trenersku karijeru odradio je u nizu klubova i postigao zapažene rezultate, bio je izbornik čak pet reprezentacija. U razgovoru smo se prisjetili
najuspješnijih trenutaka i popričali o nogometu i sportu uopće.


Da li ste nekad bili član neke od sportskih udruga?
Nažalost, nisam jer nisam imao potrebu za tim. Moj posao je bio jako dinamičan i jako zahtjevan i nije mi ostavljao prostora za nikakve druge aktivnosti i angažmane.

Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj udruge za neko područje, u ovom slučaju za sport?
Veliki iako sam se ja tijekom svoje nogometne i trenerske karijere posvećivao samo i isključivo nogometu i za bilo što drugo, nažalost, nisam imao vremena.

Prisjetimo se Vaših nogometnih početaka. Vezani su uz nogometni klub Bratstvo iz rodnog Travnika, a zatim ste igrali u Dinamu, Lokomotivi, Sarajevu, Rijeci…Nakon toga Vaš nogometni put se nastavlja u Švicarskoj. No, kratko se igrali. Što je bio razlog tome?
Zamolite bilo kojeg čovjeka da vam kaže nešto o meni i on će to znati i to vam dovoljno govori. Toliko se već toga zna o meni da se tu više nema što novo za reći. A o mojoj nogometnoj
i trenerskoj karijeri bi mogli pričati danima i napisati cijelu jednu knjigu. Kratko sam igrao nogomet jer sam imao povredu. Bio sam jedan sam od nogometaša od kojeg se mnogo očekivalo ali onda se dogodila ta nesreća. U moje vrijeme je ta povreda bila fatalna jer medicina nije bila na nivou na kojem je danas. Moja povreda bi danas bila banalna, a tada je bila fatalna. Oni koji žive u ovom vremenu su privilegirani jer je medicina napredovala u svim segmentima. 

Vaš trenerski put bio je intenzivan. Impresivan je popis klubova koje ste trenirali – Rijeka, Dinamo, Priština, Osijek, Mura, Varteks, Hajduk, NK Zagreb, klubovi u Švicarskoj, Francuskoj, Grčkoj...Koji klub bi izdvojili, koji vam je bio najdraži?
Najdraži mi je moj klub Dinamo koji je bio i ostao najvažniji . Iako svi misle da mi je najvažnija 1998. godina ali nije, najvažnija mi je 1982. kad je Dinamo osvojio prvenstvo tadašnje
Jugoslavije.

Četiri puta ste se vraćali treniranju kluba Dinamo.
Da, znate bolje od mene. Vodio sam pet reprezentacija i nema kolege u svijetu koji će me u tome nadmašiti.

Pozicija trenera i izbornika je prilično nezahvalna.
Športaši su privilegirani u društvu, odnosno oni misle da su privilegirani, ali u stvari , stalno su u službi onih za koje tu jesu, a to je publika. I zbog toga je to najzahtjevniji posao u
kojem vas hvale ili kritiziraju ovisno o rezultatu tj. uspjehu. Zato se mi jako pripremamo da bi slušali pohvale, a ne kritike. Tako je i u drugim javnim zanimanjima. Ako i vi krivo napišete
tekst, proglasit će vas nepismenom.

Koji su Vam trenuci, u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri, najupečatljiviji i koje bi izdvojili?
Iako se svi vraćaju na 1998. godinu, kad je Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila broncu na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, meni je daleko ispred nje je 1982.godina, kad je Dinamo osvojio prvenstvo tadašnje Jugoslavije. Meni je, osobno, taj uspjeh jedan od najdražih. Tada to nije bio samo sportski uspjeh nego i nešto mnogo više
od toga. To uopće ne mogu komparirati ni sa čim ali je istina da sam, te 1998. godine, ostvario ono čemu sam težio cijeli život , da obradujem ovaj napaćeni narod. Ništa kao sport nije u mogućnosti manifestirati domoljublje i stvoriti takav entuzijazam jer Hrvati su, obzirom na broj stanovnika, najsportskija nacija.

Te 1982. godine ste dobili nadimak legenda i ostao je do današnjih dana kao i epitet trener svih trenera, što dokazuju spomenuti uspjesi ali i brojne nagrade koje su vam uručene. Jedini ste tri puta za redom dobili Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“. Koliko Vam znače nagrade?
Kad kažete legenda, to nekako zvuči kao prošlost i teško je u jednom trenutku biti netko, a onda odjednom postanete nitko. To je zanimljiv društveni fenomen u sportu ali i u drugim
segmentima, primjerice politici. Priznanje za nešto što ste učinili uvijek je dobro došlo. Ali to je folklor. Mladi još uvijek nemaju svijest o tome koliko je težak put do takvih rezultata.
Biti izbornik jedan je jako opasan put. No, nisu važne nagrade, važno je koliko sam novca zaradio na tom putu.

Dakle, uvijek se sve vrti oko novca. A u nogometu ga je dosta.
Nažalost ali tako je. I tko kaže drukčije taj je utopist ili se pravi blesav.

Među ljudima, a posebnomladima, treba popularizirati sport. No, unatoč brojim sportovima kojima se hrvatski sportaši i profesionalno i rekreativno bave i postižu zapažene rezultate, nogomet je nekako najpopularniji. Najvažnija sporedna stvar na svijetu. Zašto je tomu tako?
Nogomet je jedna nepredvidiva stvar i logično je da je i najpopularniji, iako postoji jako puno zanimljivih sportova koji se igraju rukom (odbojka, košarka...) i stoga su možda i nešto
lakši od preciznosti koju ja moram naučiti svoje igrače. Različite tehnike koje moraju usvojiti uistinu su zahtjevne i to je sport kojemu se morate predati u potpunosti. Ako to ne učinite,
bolje da niste niti pokušavali.

Odgovoran je i javan.
Javan! Izloženi ste javnosti i nemilosrdan je.

Što mora imati dobar izbornik? Dobru taktiku, talentiranu generacija igrača ili nešto treće?
Znanje. Bez znanja ne možeš imati utjecaj na one koji su predodređeni da te slijede. Neznanje ćete kompromitirati autoritetom.

Kad pogledate unatrag i sagledate sve uspjehe i neuspjehe što bi, da možete, napravili drukčije?
Postoje pitanja na koje nema odgovor i jedno od njih je i ovo (smijeh). Imam sreću da sam cijelog mojeg puta od pedeset godina imao svijest neophodnosti i žrtvovanja svake
minute i ne mogu si ništa prigovoriti.

Kakva je bila atmosfera te 1982. godine kad ste s Dinamom osvojili prvenstvo tadašnje Jugoslavije?
Nitko tko to nije doživio ne može shvatiti. Bila je to manifestacija hrvatskog pokreta i kad je Franjo Tuđman došao na vlast, pozvao me i rekao da sam Hrvatskoj dao impuls. Htio me postaviti za ministra sporta. Iako me ta ideja u početku oduševila, supruga me upozorila i odbio sam jer nisam znao ništa o tom poslu.

A atmosfera 1998. iz Vaše perspektive? Usporedba s prošlom godinom i veličanstvenim drugim mjestom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?
Ovaj narod ništa ne može tako ujediniti kao nogomet! Nažalost, u dobi sam kad se bavio mišlju da brzo odlazim, a država propada… i onda se pojavi Zlatko Dalić s drugim mjestom
u svijetu i manifestacijom od milijun mladih. Prošla godina je nadmašila 1998. godinu, što je i normalno. Dalić je bio drugi, a ja sam bio treći. Ima jedan razlog – više se molio Bogu.

Koji su problemi koji prate sport, a onda i nogomet – afere, namještanje utakmica, divljanje navijača… Mlade bi trebalo poticati na sport, a onda ih na stadionima dočekuju razularene mase željne sukoba i sportski događaj postaje opasno mjesto.
Sport je publika. I oni su nemilosrdni ali najmjerodavniji. Prihvatit će onog tko je to zaslužio ili će odbaciti onoga tko to nije. Sport mora ostati čist i to sam uvijek respektirao i, hvala Bogu, nitko nikad ne može reći da sam pristao na nešto nemoralno. Sport zahtjeva poštenje i disciplinu u svim segmentima ali nažalost nije uvijek svugdje tako. Neki se toga ne pridržavaju, a neki ne.

|Udruga.hr|: Nekad ste imali političke ambicije i kandidirali ste se za predsjednika. Što iz ove perspektive mislite o toj političkoj avanturi?
Nisam imao nikakve političke ambicije i samo sam se zezao. Nikad nije bilo ozbiljno ali trebao sam to napraviti. Kad se Stipe Mesić kandidirao, mislio sam zašto ne bi i ja.

|Udruga.hr|: Kako mlade animirati da se više usmjere na sport, kako bi se maknuli s ulice i udaljili od tehnologija komunikacije modernog doba, koje su veliki uništavači vremena i zdravlja?
Postoji hendikep hrvatskog talenta i nadam se da će doći do svijesti onih, koji o tome odlučuju, da se stvore uvjete za ovu nadarenu mladost tako da se može što bolje iskoristiti.

|Udruga.hr|: Evo i dok razgovaramo, u telefonskom pozivu Vam nude mjesto izbornika susjedne države. Dakle, i u Vašim godinama, ne morate ako ne želite u zasluženu mirovinu.
Da, i to ne bilo gdje i u ovom trenutku zbog godina to ne mogu prihvatiti. Hvala prijateljima iz Srbije što misle na mene ali nažalost to je nemoguće, da su se sjetili ranije, možda. Najvažniji čovjek u nogometu je izbornik i moraju naći pravog inače neće uspjeti usprkos talentu, koji je evidentan. Igrači im igraju u najboljim klubovima svijeta, a oni nikako ne mogu
na veliku scenu.

|Udruga.hr|: Iako ste član HDZ-a, nedavno ste snimili reklamni spot za europarlamentarne izbore Samostalne demokratske srpske stranke, koji je podigao dosta prašine i mnogi su vam to zamjerili. Da li je to naštetilo vašem imidžu u hrvatskoj javnosti?
Ne znam tko je razjedinio nas Hrvate. Nema većih patriota od nas. Taj patriotizam se manifestira samo kad je rat i kad je neko veliko sportsko događanje inače se moramo „podbadati“.

|Udruga.hr|: Da bi zaboravili stvarnost koja nas okružuje…
Hrvat sam u svim svojim genima ali ne moramo svi jednako zamišljati. Volim ljude i želio bi da nestane antagonizam koji je prisutan. Ne možete nikad govoriti tako da bi se svima svidjeli, uvijek se nađu ljudi koji razmišljaju drukčije i najsretniji su oni koji mogu biti anonimni. Kao što Židovi kažu – „Živi sretno, živi anonimno.“

Preuzeto iz časopisa Udruga.hr br. 45
 

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox