Svjetske zlatne rezerve i pozicija Srbije

Srbija zauzima 63. poziciju, na najnovijem popisu zemalja koje imaju najveće rezerve zlata, a koji je nedavno objavio Svjetski savjet za zlato - World Gold Council.


Na prvom mjestu  nalaze se Sjedinjene Američke Države, sa 8.133,5 tona zlata, dok je druga Njemačka s 3.3781 tona. Na trećem mjestu je Međunarodni monetarni fond s 2.814,0 tona, kao međunarodna financijska institucija s najviše zlata. Među 10 najbogatijih zemalja zlatom, nalaze se Italija - 2.451 tona, Francuska - 2435,5 tona, Kina - 1.843 tone, Rusija -1.680 tona, Švicarska - 1.040 tona, Japan -765,2 tone, Nizozemska - 612,5 tona  i  Indija -557,7 tona.

Kada je riječ o Balkanu, najviše zlata posjeduje Grčka na 32. mjestu u svijetu s 112,8 tona, zatim Rumunjska na  35. mjestu sa 103,7 tona, a Bugarska na 49. mjestu s 40,3 tone.  Srbija posjeduje 18,8 tona, a slijedi Makedonija na 77. mjestu koja ima 6,9 tona. Na 88. mjestu je Slovenija sa 3,2 tone, dok se Bosna i Hercegovina sa 3,0 tone nalazi na 91. mjestu. Na 98. mjestu nalazi se Albanija s 1,6 tona, dok je na posljednjem, 100. mjestu Mongolija s 1,5 tona. U prvih 100 nema Hrvatske i Crne Gore.

Uviđajući opasnost po zemlju i prije početka Drugog svjetskog rata, Savjet zemaljske obrane Kraljevine Jugoslavije donosi odluku da se zlatne rezerve polako sklanjaju iz Beograda. Prvi dio zlatnih rezervi prebačen je u Englesku, u svibnju 1939. godine. U Englesku je stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3.379 zlatnih poluga. Narodna banka Kraljevine Jugoslavije u Londonu je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ta rezerva uvećana na 44.886,61 kilogram. Prema svim raspoloživim povijesnim podacima, uoči puča 27. ožujka 1941. godine Kraljevina Jugoslavija je posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata.

Prebacivanje zlata
Poslije početka Drugog svjetskog rata, kada se očekivao napad na Englesku, odlučeno je da se zlato hitno prebaci u SAD. U New York je iz Engleske transportirano 33.683,51 kilograma zlata. U engleskom trezoru do kraja rata je ostalo 11.203,10 kilograma. Sredinom 1940. godine organizirna su još dva transporta: zlato je povučeno iz Švicarske i preko Atene upućeno u New York (344 sanduka, odnosno 14.168,16 kilograma čistog zlata).

Neposredno pred bombardiranje Beograda, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je kod Federalnih rezervi u SAD imala 41.666 kilograma zlata. Tih dana, točnije 18. ožujka 1941. godine, Narodna banka prodala je 20.002 kilograma zlata za 11.225.000 dolara, a novac je deponiran kod Brazilske banke. U trezorima u zemlji ostao je 10.703,41 kilogram: u užičkom podzemnom trezoru 9.611,30 i u Sarajevu 1.089,80 kilograma.

Zlato koje su donijeli u Englesku, pučisti od 27. ožujka 1941. godine, su morali da deponiraju u Engleskoj banci. Od toga su isplaćivane plaće ministrima i službenicima u njihovim vladama u Londonu. Pučističke vlade  imale su na raspolaganju depozit Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u banci Federalnih rezervi u New Yorku u iznosu od 24.587.814,08 dolara. Na tom računu poslije rata je ostalo neutrošeno svega 662.757,13 dolara. Oni su, u emigraciji, potrošili blizu 20 milijuna dolara.

Poslije dugogodišnjih istraživanja Reparacijske komisije poslije Drugog svjetskog rata, utvrđeno je da su u vlasništvu FNRJ ostala 49.033 od predratna 84.574 kilograma monetarnog zlata.

Vlast u Washingtonu je procijenila da je konfiscirna imovina njihovih građana u Jugoslaviji vrijedna 17.000.000 dolara. Inače, stvarna vrijednost konfiscirane imovine američkih građana iznosila je između tri milijuna i pet milijuna dolara. Amerikanci iz jugoslovenskog depozita od 41.666 kilograma monetarnog zlata uzeli sebi 15.649,22 kilograma. Vrijeme će pokazati da Amerikanci nisu naplatili samo imovinu koju su komunističke vlasti konfiscirale američkim građanima 1948. godine. Pragmatičari kakvi jesu, kao prava trgovačka nacija, oni su naplatili sve ono što su tijekom rata, naročito posljednjih godinu-dvije, slali kao pomoć.

Na dan raspada, bivša SFRJ imala je 54,5 tona monetarnog zlata čistoće 99,99%. Od toga, 46 tona zlatnih poluga bilo je deponirano u Banci  za međunarodna poravnanja u Baselu, a 8,5 tona u Beogradu. Podjela zlata  i druge  aktive  izvršena je po ključu  MMF-a, uz suglasnost svih država nastalih raspadom SFRJ i to: BiH 13,20%; Hrvatska 28,49%; Makedonija 5,40%; Slovenija 16,39%; SRJ 36,52%. SRJ je pripalo 16,8 tona zlata. Kasnije je 2006. godine Crnoj Gori, po izlasku iz  DZSCG, isplaćen pripadajući dio od  1,2 tone zlata.

Devizne, odnosno monetarne  rezerve Narodne banke Srbije čine:
- potraživanja NBS-a u devizama na njenim računima u inozemstvu,
- vrijednosni papiri,
- zlato,
- efektivni strani novac, i
- tzv. specijalna prava vučenja i rezervna pozicija kod MMF-a.

Najveći dio monetarnih rezervi, oko 69%, Srbija danas drži u vrijednosnim papirima europskih zemalja, poput Njemačke, Francuske, Belgije, Nizozemske, ali i SAD-a. U zlatu se drži preko 5% rezervi, a NBS tako  smanjuje rizik monetarnih  rezervi, jer nije  dobro svu aktivu držati u istom  obliku i  na jednom mjestu.

Zlato, također, štiti od inflacije koja u eurozoni može pojesti prinos koji NBS ostvaruje na vrijednosne papire u europskim zemljama. Ovaj plemeniti metal se u Srbiji čuva u obliku zlatnih poluga, zlata na računima centralne banke u inozemstvu i kovanog zlata. Najveći dio je u zemlji, dok se mali dio čuva u inozemstvu.

Centralna banka ga je kupovala isključivo na domaćem tržištu od Rudarsko-topioničarskog bazena "Bor". Prema službenoj statistici o proizvodnji plemenitih metala koja se u Boru vodi od 1938. godine, do danas je u RTB proizvedeno oko 160 tona zlata. Zlato koje RTB  proizvode ostaje u Srbiji zato što imaju obavezu da sve proizvedene količine prvo ponude NBS-u, a tek ako bi ona odbila – što se nije nikada dogodilo – moglo bi na burzi da se pojavi borsko zlato.

Procjena je da  ima 250 eksploatacijskih polja na kojima se izvode rudarske aktivnosti, i 100 istražnih polja na kojima rade neke od najvećih rudarskih kompanija iz svijeta. Najbogatija nalazišta zlata u Srbiji nalaze se u istočnom dijelu zemlje, prije svega u okolini Bora, Majdanpeka, Zaječara i Negotina, ali i u okolini Raške i Medveđe.

Nije nikakva tajna da je zlato u Srbiji zanimljivo mnogim stranim kompanijama, ali nema točnih podataka koliko ih trenutno u našoj zemlji ima. Pretpostavlja se da oko 50 stranih firmi trenutno istražuje nalazišta zlata u Srbiji, kao i da u geološka istraživanja ulažu između 10 i 100 mil. dolara godišnje. Multinacionalne korporacije poput američkog “Friporta”, kanadskog “Reservoar mineralsa” i britansko-australijskog “Rio tinta” uložile su u geološka istraživanja u Srbiji tokom posljednje dvije godine oko 95 mil. dolara.

Dok strane multinacionalne korporacije buše po Srbiji, procjene o resursima i rezervama zlata, bakra, olova i cinka poznate su samo Ministarstvu rudarstva i energetike RS i spadaju u domenu poslovne tajne. Upravo zbog toga procjena da Srbija leži na oko 20 tona zlata spada samo u domen nagađanja, ali je nesporno da ga ima i da su najbolji dokaz za to strane kompanije koje iz godine u godinu pristižu u potrazi za plemenitim metalom čija je vrijednost trajna.

Da zaista zlata u dijelovima Srbije ima dokazuje i rudnik “Lece” u Medveđi, koji slovi za najbogatije nalazište ovog plemenitog metala u Europi, a koji se već tri puta bezuspješno prodaje. Poslije odlaska u stečaj država je već tri puta pokušala da ga proda, ali zainteresiranih investitora nije bilo. Početna cijena je s oko 509,5 mil. dinara pala na 285 mil. dinara, ali ni po toj cijeni nije našlo novog kupca. No, to što nema kupca ne znači da se zlato iz ovog rudnika ne vadi, jer je on dan u zakup kompaniji “Life Stone Capital” iz Dubaija, koja je samo prošle godine iskopala zlato u vrijednosti od 50 mil. eura. Treba naglasiti da ova kompanija redovno podmiruje obveze prema državi, odnosno uredno plaća rentu i sve ostalo što se prilikom zakupa obavezala.

 

Rasprodaja obiteljske ‘srebrnine’

Gdje je nestalo 45 tona srpskog zlata iz depoa Banke za međunarodna poravnanja - BIS u Baselu, pitanje je koje je prošle godine pokrenuo guverner NBS-a. Međutim, odgovor na enigmu „nestanka” 45 od 46 tona zlata, koliko ih je bilo u spomenutom trezoru, zapravo je sasvim jasan: Srbija je svoj dio naprosto prodala.

Naime, spomenuto zlato nije pripadalo Srbiji, već svim državama bivše SFRJ, tako da je sukcesijom našoj zemlji (točnije, SRJ) po ključu MMF-a pripalo 36,52%, odnosno 16,8 tona zlata, što je potvrdila sama NBS. Tih 16,8 tona zlata iz sukcesije bilo je na računu kod BIS-a, a nezavisno od tog zlata, u drugoj polovini 2001. godine, iz naše zemlje je Narodna banka Jugoslavije iznijela oko pet tona zlata radi njegove dorade, koje je nakon toga prodala na međunarodnom tržištu. Po navodima medija, sudbina novca od tog zlata ni dan-danas nije poznata, a NBS tvrdi da nadležne službe rade na razotkrivanju njegovih puteva.

Po podacima za srpanj 2016. godine, NBS je raspolagala sa 18,5 tona zlata, što je  ukupno tada činilo oko 7,5% deviznih rezervi, kažu u NBS-u. Od toga je oko tone na računu NBS-a u BIS u Baselu. To je stanje od 2006., kada je Crnoj Gori isplaćena 1,2 tone  zlata po Sporazumu o sukcesiji. Ostatak deviznih rezervi u zlatu  lzatzuzlatu čuva se u trezorima NBS-a.

Iako se pokazalo da su zlatne rezerve najsigurnije ulaganje, a trend je povećanja zlatnih zaliha, Republika Hrvatska se svog zlata odrekla gotovo odmah čim ga je dobila. Odluka Hrvatske narodne banke o prodaji zlata izazivala je kontroverze u javnosti, jer osim što gotovo sve zemlje u svijetu drže određenu količinu zlata kao rezervu, prodaja se odvijala 2001. godine, kada je cijena bila prilično niska, te je od tada cijena zlata višestruko porasla. Cijena zlata u vrijeme kada ga je HNB prodavala kretala se oko 280 SAD dolara za uncu. Sredinom lipnja 2001. godine, Hrvatska je poslije postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, po kriteriju za raspodjelu koji je odredio MMF, postala vlasnica 13,127 tona zlata pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (i 2,4 tone deponiranog u Beogradu), koje je knjiženo po njegovoj tržišnoj vrijednosti na dan priljeva, tj. 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od 114,93 mil. USD, odnosno 272,35 USD po unci. Prema podacima iz Godišnjeg izvještaja HNB-a za 2001. godinu, priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 mil. USD. 

Druga prodaja zlata (2,4 tone), obavljena je 2005. godine po cijeni od 496 USD po unci i  Hrvatska je ostvarila tada 31,15 mil. USD. Nasljeđenih 15,5 tona zlata od bivše SFRJ, Hrvatska je, znači, prodala za ukupno 148 mil. dolara. 

Hrvatska danas nema zlatne rezerve, a da se pričekao bolji trenutak za prodaju, Hrvatska bi neuporedivo više zaradila. Za tu lošu odluku niko nije odgovarao, niti se navodno točno zna tko je donio tu odluku i pod čijim pritiskom. Špekuliralo se kako je tadašnju prodaju preporučio MMF.

U Kanadi smatraju da postoji bolja imovina nego što je zlato. Kanada je potrošila sve svoje zlatne rezerve. Prvi put od 1935. godine zemlja je ostala bez zlata. Obim zlatnih rezervi u Kanadi bio je u konstantnom padu tokom posljednjih 50 godina. Sredinom šezdesetih, kanadske zlatne rezerve premašivale su 1.000 tona. Do 1985. godine, polovina je prodana. U 2015. godini, rezerve su bile teške oko tri tone, a trenutno zemlja nema ni grama zlata. Iz nadležnog ministarstva poručuju da je sve napravljeno planski i da je ovo dugoročniji potez. Naime, država odavno planira da se oslobodi zlata kao svoje imovine.

Izvještaj Svjetskog savjeta za zlato pokazuje da su tokom 2013. ukupne rezerve zlata centralnih banaka porasle za gotovo 300 tona. Prema službenim podacima za prosinac 2013. godine, ukupne rezerve iznosile su 31.913,5 tona zlata. Početkom 2017. godine, ukupne svjetske monetarne  rezerve  zlata iznosile  su 33.248 tona.

Inače, tri četvrtine zlatnih rezervi zemalja u svijetu čuvaju se u trezorima američke centralne banke – FED. Sve centralne banke dio monetarnih rezervi drže u zlatu, najčešće u polugama.

Svjetska ekonomska kriza i nestabilnost na međunarodnom financijskom tržištu, utjecali su da se investitori, ali građani, sve češće odlučuju da ulažu u zlato. To je doprinijelo da u posljednjih godina cijena tog plemenitog metala na svjetskom tržištu počne rasti. Rast je zabilježen i poslije Brexita (odluka Britanaca da napuste Europsku uniju), jer je od lipnja 2016. cijena zlata skočila  za 11%, a taj trend nastavio se i u narednom periodu.

Zlato je oduvijek predstavljalo sigurnost i od uspostavljanja međunarodnog financijskog sistema, bilo je glavna valuta, ne samo za trgovanje, nego i za čuvanje monetarnih rezervi centralnih banaka. Kasnije je američki dolar preuzeo tu ulogu, prije svega, jer je bio nacionalna valuta najrazvijenije ekonomije svijeta. Međutim, od početka svjetske ekonomske krize, 2008. godine, zlato ponovo postaje atraktivno.

Prema podacima MMF-a, u tom periodu su centralne banke imale najveći rast rezervi u zlatu u poslednjih četvrt stoljeća. Zbog toga je na svjetskom tržištu cijena zlata, koja je 2008. godine iznosila 700 USD za finu uncu, iz godine u godinu rasla i jednog trenutka je dostigla nivo od čak 1.920 USD za finu uncu.

Kada su najrazvijenije zemlje počele primijenjivati programe za ekonomski oporavak i izlazak iz krize, cijena zlata počela je padati i spustila se na nivo nešto iznad 1.000 dolara po unci. Međutim, turbulencije na međunarodnom financijskom tržištu, izazvane Brexitom, utjecale su da investitori usmjere ulaganja u zlato, zbog čega je njegova cijena ponovo počela rasti. Zlato je postalo utočište za investitore, jer predstavlja sigurnost u nemirnim vremenima, a koliko je tržište osetljivo vidi se po tome, što je cijena tog plemenitog metala skočila i poslije pokušaja državnog udara u Turskoj.

 

Odaziv građana na kupnju zlata

Kada su kamatne stope na štednju počele padati, građani su sve više počeli da razmišljati o drugim vidovima ulaganja. Na primjer, građani u Srbiji nisu u mogućnosti kupovati zlatne poluge, jer to nije regulirano propisima. Međutim, ukoliko žele uložiti u zlato postoji nekoliko mogućnosti. Prva je da kupuju zlatnike, koje izrađuje Zavod za izradu novčanica i kovanog novca pri  NBS-u. Druga mogućnost je da kupe dionice poduzeća, koja se bave proizvodnjom zlata, a treća da ulože u investicijske fondove, koji trguju tim plemenitim metalom.

 Ulaganje u investicijsko zlato, odnosno zlato najviše čistoće, predstavlja najsigurniji vid ulaganja, a kupci mogu biti i pravna i fizička lica u Srbiji. Kupovina investicijskog zlata je odavno omogućena u svim zemljama Europske Unije, dok u Srbiji to nije bio slučaj. U posljednjih 15 godina, cijena zlata je uvećana gotovo 4 puta, a posebno pokazuje tendenciju rasta u periodima kriza kada služi kao sigurno utočište. Inače, čini se da posljednjih godina svijet postaje sve nesigurniji što će se odražavati i na cijenu i atraktivnost investicijskog zlata kao sigurne luke.

Ova vrsta ulaganja je isplativija od štednje u banci ili trgovine na burzi. Pošto cijena zlata na svjetskom tržištu ponovo raste, to ulaganje se svakako isplati, a pri tom država ga ne oporezuje, poput devizne štednje. Ako se imaju u vidu najave stručnjaka, da se u godinama, koje dolaze, može očekivati usporen rast svjetske ekonomije i nestabilnost na međunarodnom financijskom tržištu, kapital će tražiti sigurnija utočišta, a zlato je jedno od njih. Po svemu sudeći, zlato će u narednom periodu imati važnu ulogu u okviru globalne ekonomije i kao nekada, predstavljati jamstvo stabilnosti nacionalnih privreda, ali i sigurnost za investitore i građane.

Svjetski savjet za zlato procijenio je 2015. da je u svijetu u opticaju oko 171.300 tona tog plemenitog metala i polovina te količine je pretopljena u nakit. Oko 20% služi kao investicija, 10% se koristi u industriji, dok je ostatak u centralnim bankama zemalja u službi monetarnih rezervi. Ove procjene ne odnose se na količine koje se još nalaze pod zemljom, kao rudno bogatstvo. Količina neiskopanog zlata za koje se s dovoljnom sigurnošću zna da postoji i koje bi se moglo iskopati uz ekonomski prihvatljive troškove procenjuje se na oko 50 hiljada tona. Više od polovine tih neiskopanih rezervi nalazi se u Južnoafričkoj Republici.

Jedan od najbogatijih investitora u svijetu, amerikanac Warren Buffet tvrdi da kada bi se ukupno zlato u svijetu pretopilo u jednu kocku, njene stranice bi bile dugačke najmanje 20 metara. Ukupna vrijednost te zlatne kocke bila bi oko 4.500 mlrd USD.

Oko 90% količine zlata proizvedene od početka svijeta iskopano je u posljednjih 160 godina. Ubrzavanje rudarenja i proizvodnje zlata započelo je 1848. godine tzv. Kalifornijskom zlatnom groznicom. Zlato se intenzivno iskopava i danas (oko 2.500 tona godišnje), a troškovi rudarenja znatno su se smanjili primjenom suvremenih mašina i kemijskih sredstava. Za iskopavanje i preradu jedne unce zlata potrebno je uložiti u prosjeku oko 300 USD. Ti su troškovi u Južnoafričkoj Republici, donedavno najvećem svjetskom proizvođaču zlata, čak i nešto manji – iznose oko 240 USD po unci. Osim Južnoafričke Republike, veliki proizvođači zlata su Kina (vodeća po godišnjoj proizvodnji), SAD, Australija, Kanada, Peru, Čile, Rusija i Indonezija.

Najveći uvoznik zlata je Indija, koja kupuje petinu ukupno proizvedenog plemenitog metala godišnje u svijetu, ali je polako pretječe Kina, a za njima slijede Velika Britanija, Turska, Tajland, SAD, Ujedinjeni Arapski Emirati, Njemačka i Italija. Rastu potražnje doprinose i centralne banke i institucije u svijetu, koje u zlatu ponovo traže sigurnost u sve nesigurnijem okruženju.

Intenziviranje akcija Rusije i Kine na tržištu zlata povećava povjerenje u ovaj plemeniti metal i potkopava dominaciju USD. U nestabilnoj ekonomskoj situaciji, zlato donosi sigurnost. Ovaj metal je cijenjen širom svijeta, a njegova količina se, pritom, ne može povećati umjetnim putem. Monetarno zlato može zaštititi svoje vlasnike od labilnosti tečaja na svjetskom valutnom tržištu i da postane pouzdana zaštita od krize.

Rusija se zbog sankcija i pada cijena nafte jednostavno mora osloboditi dolarske ovisnosti i od 2005. godine zalihe zlata Rusije porasle su približno četiri puta. Aktivnije od Rusije, zlato kupuje samo Kina, koja je inače, postala najveći svjetski godišnji proizvođač zlata. U 2015. godini njene rezerve su odjednom porasle za 62% i dostigle skoro 1.600 tona. Zlato na ovaj način postaje financijsko oružje, koje zemlje koriste kako bi se omela dominacija zapadnih valuta i potkopala moć Amerike i Europe.

Porast ruske aktivnosti na tržištu zlata povećao je cijenu plemenitog metala na najviši nivo od 2012. godine. S obzirom da dugovi zapadnih zemalja stalno rastu i financijaki sistem u kojem SAD dominiraju postaje sve nestabilniji, mnoge države traže sigurnost u nečemu pouzdanijem od dolara. Za Rusiju i Kinu popunjavanje zlatnih rezervi dobija strateški značaj, jer će nezavisnost oko američke valute donijeti izazove Washingtonu i utjecati na raspored snaga u svjetskoj ekonomiji.

Zlato je oduvijek promatrano kao idealno sredstvo za očuvanje vrijednosti obzirom da veoma dobro „podnosi“ inflaciju za razliku od novca, (većine) vrijednosnih papra i obveznica. Na cijenu zlata najviše utječu:

- Kamatne stope: veća inflacija „tjera“ centralne banke da podignu referentne kamatne stope, što na primjer štednju u bankama čini atraktivnijom od ulaganja u zlato.

-Snaga dolara: Zlatom se trguje na burzama, gdje je neprikosnoveni vladar - USD. Jednom   robom (dolarom) kupuje se druga roba (zlato). Što je dolar jači, cijena zlata je slabija.

-Potražnja za zlatom: centralne banke kupovinama i prodajama zlata na burzama utječu aktivno na cijenu zlata. Stanje ekonomija u zemljama čije stanovništvo tradicionalno poštuje zlato (zemlje Dalekog i Bliskog istoka) utječu također na tečaj zlata. 

Centralne banke u principu prodaju zlato kada im njegova cijena odgovara, da bi zaradile. Da države čak ne moraju prodavati ni kada “gori pod nogama”, pokazuje i slučaj Grčke, koja iako duguje preko 300 mlrd. eura i bori se s kreditorima da ne ispadne iz Eurozone, njene zlatne rezerve miruju na 112 tona, čak su porasle od pretkrizne 2007. godine.

U vrijeme kada izgleda da vodeće centralne banke  u  svijetu štampaju novac kako im se hoće, diže se glas za vraćanje “zlatnog standarda”. To, međutim, nije moguće, pokazuje jedna računica na primeru SAD-a. Državni dug SAD-a je preko 18 biliona dolara, a država ima najveće rezerve zlata na svijetu – 8.133,5 tona. Sa aktualnom cijenom prošle godine, to je oko 400 milijardi dolara, što znači sa svim zlatom ne može se pokriti ni 5% duga SAD-a, a kamoli sva količina dolara na svijetu. Za “zlatni dinar” Srbija bi morala kupiti zlata toliko da u trezorima NBS-a bude oko 30 tona i to samo za gotov novac u optjecaju, odnosno samo oko 10% novca u ekonomiji. Već za ono što se  naziva dinarski primarni novac (gotov novac u optjecaju i bankarske dinarske rezerve), zlatni polog bi trebalo da bude više od 80 tona zlata. I treće, bruto domaći proizvod globalne svjetske ekonomije je oko 80 biliona dolara, i raste 3 do 4% godišnje. Naći toliko zlata svake godine na Zemlji, jednostavno je nemoguće.

Za štednju u zlatu važi da čuva realnu vrijednost kapitala. Primjera radi, prvi Fordov model automobila 1915. godine koštao je 370 USD, a sada model „mondeo” košta 24.000 USD. I prije sto godina i sada to je bila vrijednost od 18 unci zlata, što je oko 540 grama.
Zlato čuva vrijednost, ali formalno kamatu ne donosi.

Cijena zlata je u periodu 2000-2012. konstanto rasla i sa 220 USD/unca porasla na gotovo 1.800 USD/unca. Na primjer, cijena zlata na dan 2. lipnja 2017. iznosila je  1.279,98 USD za uncu (fina unca zlata iznosi 31,1034768 grama).

Što se tiče 2017. godine, najveće banke su relativno oprezne u vezi cijene zlata. Evo procjena nekih banaka za kraj 2017. godine: ABN AMRO - pad u toku 2017. na 1.100 USD/unca uz očekivanje oporavka na 1.450 USD/unca u 2018.; Skotiabank: 1.300 USD/unca; Merrill Lynch: 1.200 USD/unca; RBC Capital:1.500 USD/unca.

Za kraj 2017. godine, a naročito za 2018. godinu, očekuje se daljnji oporavak cijene zlata, tako da će investitori i proizvođači, ipak, malo sačekati da drevni metal ponovo „zasja“ punim  sjajem.        

dr sc. Dejan Jovović
znanstveni savjetnik i  redovni  član  Naučnog  društva ekonomista Srbije

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox