Radeći kao coach primijetio sam da bi se najveći broj problemskih situacija zbog kojih ljudi potraže pomoć profesionalca mogao opisati kao na sljedeći način: klijent želi nešto napraviti, sposoban je to napraviti ali to što želi ne radi (nego odgađa) ili sam sebe sabotira. Kako to? To ide protiv svake logike: nešto možeš i želiš a opet ne radiš ništa da se to i ostvari.

S druge strane, moj posao zahtjeva modeliranje onih ponašanja koje vode do uspjeha (kako god ga svatko ponaosob definirao). Kad radim s prodavačima, rukovoditeljima, administratorima ili inženjerima - uvijek postoje oni koji su zvijezde u svojim organizacijama i oni koji imaju više ili manje prostora za rast (da ne kažemo da i nisu nešto osobito dobri u tome što rade).

Pa stoga postavljamo pitanje - koja je razlika koja čini razliku između zvijezda i ovih pred kojima je dug put? Što rade, vjeruju, komuniciraju ili uče jedni a što drugi. Isto se pitanje postavlja kod zapošljavanja: po kojem kriteriju treba birati ljude koji će postati poslovne zvijezde.

Kad je 1995. godine američki novinar Daniel Goleman napisao knjigu Emocionalna inteligencija možda nije ni slutio koliku će revoluciju izazvati u tome kako gledamo na ljudsku sposobnost i potencijal. Do tada je glavni kriterij za odabir radnika na poslovima u kojima treba razmišljati bio kvocijent inteligencije (IQ). Što si pametniji - bolje ćeš obavljati posao. Logično…

Goleman je sakupio i analizirao studije koje su propitivale neke druge kriterije a temeljile su se na praćenju stvarnog uspjeha. Studije su pokazivale da je za uspjeh na suvremenim poslovima bitan IQ ali da više nije bolje. Dovoljno je biti prosječno inteligentan a razviti set praksi i sposobnosti koje su prava razlika koja čini razliku. On ih je nazvao Emocionalnom inteligencijom i podijelio u pet dijelova radi lakšeg razumijevanja:

1. Samosvijest - sposobnost da razumijem sebe, svoje snage, slabosti, sposobnosti i emocionalne reakcije.
2. Samoregulacija - sposobnost da budem za kormilom vlastitih emocija i biram kako ću reagirati i upravljati vlastitim ponašanjem.
3. Motiviranost - sposobnost upravljanja vlastitim ambicijama i pronalaska onog “Zašto?” zbog kojeg se dugoročno isplati uložiti u učenje, rad i razvoj koji ne nosi rezultate odmah i sad.
4. Empatija - sposobnost razumijevanja emocija, motivacije i odnosa kod drugih. Kad sam empatičan brzo shvaćam kako drugi funkcioniraju.
5. Socijalne vještine - sposobnost utjecaja na druge. Kako komunicirati, utjecati, rješavati sukobe i surađivati a usput dobiti ono što želimo.

Svaka od ovih praksi utječe na konačan uspjeh: ukoliko ne razumijemo sebe - ne možemo imati ni empatiju za druge. Ako ne upravljamo sobom - ne možemo ni drugima. Uzimate li savjete o mršavljenju od pretile osobe za ozbiljno? Ako pak nismo motivirani za postignuća - ništa drugo nije ni važno jer se ionako nećemo potruditi. Osobito onda kad do toga što želimo nije lako doći, kad postoje prepreke i kad stvari ne idu glatko.

Istraživanja koja je Goleman sakupio pokazuju da je za oko dvije trećine našeg uspjeha odgovorna emocionalna inteligencija dok je za ostatak odgovoran IQ i tehnička znanja. IQ je uglavnom nepromjenjiv i njega ne možemo razvijati. Tehnička znanja, naravno možemo učiti a dobra vijest je da je ista stvar i sa EQ-om, kvocijentom emocionalne inteligencije. On raste s iskustvom, njegove prakse se razvijaju ako to odlučimo i ako na njima aktivno radimo.

Postoje razni načini pomoću kojih možemo razvijati EQ: prije svega promatranjem rezultata koje dobivamo i adaptacijom vlastitog ponašanja i promišljanja. Ako ne ide na jedan način - hajdemo probati na drugi.

Drugi je način potražiti pomoć drugih: bliskih ljudi ili profesionalaca (coacheva, terapeuta i sl.). Više ljudi - više zna! Drugi nam mogu pomoći steći uvide koje sami ne možemo. Također pomaže odvažiti se staviti u situacije i iskustva koja su nam nepoznata pa procijeniti što smo iz njih naučili. Bit svega je proaktivni rad na svojim sposobnostima iz EQ domene. PS/SŠ