Što učiniti u slučaju nasljeđivanja imovine u inozemstvu

U sklopu projekta CISUR, u kojem je Hrvatska javnobilježnička komora jedan od partnera, izrađen je dokument o nasljeđivanju s prekograničnim obilježjem, kao Informacija za građanke i građane zemalja članica EU za slučaj nasljeđivanja imovine u inozemstvu.

Slučajevi nasljeđivanja s prekograničnim obilježjem su u porastu u cijelom svijetu, a posebno u EU u kojoj sve više osoba ima uobičajeno boravište izvan države u kojoj su rođeni ili čije državljanstvo imaju odnosno mnogi imaju imovinu i nasljednike u više država. U Republici Hrvatskoj od 2003. g. ostavinske postupke provode javni bilježnici kao povjerenici Općinskih sudova, te pri tome provode postupak na način koji propisuje Zakon o nasljeđivanju, uz primjenu odgovarajućih propisa prava EU.

Izrađeni dokument daje odgovore na mnoga pitanja koja se pojavljuju u slučaju kada se građani nađu u ulozi nasljednika imovine izvan naše zemlje. Također pojašnjava mogućnosti raspolaganja imovinom za slučaj smrti, primjenjujući Uredbu (EU) br. 650/2012 o nasljeđivanju. Pruža i osnovne informacije o ostavinskom postupku i primjeni mjerodavnog prava prilikom takvog nasljeđivanja, kako koristiti odluku ili javnu ispravu koju je donijela jedna država članica u drugoj državi članici te koje mogućnosti nasljednicima pruža Europska potvrda o nasljeđivanju.

Što je nasljeđivanje s prekograničnim obilježjem?

U trenutku smrti neke osobe dolazi do nasljeđivanja, znači do prijenosa imovine umrle osobe bilo da je riječ o nekretninama, pokretninama ili pravima, ali i njenih obveza na njene nasljednike. Sva imovina ostavitelja u trenutku njegove smrti čini ostavinu, koja se kao i njegovi nasljednici utvrđuje u ostavinskom postupku. Često se događa da su umrle osobe imale neku imovinu u inozemstvu. naPrimjerice, da osoba koja je živjela u Hrvatskoj ima nekretnine u drugim državama Europske unije, ili obrnuto. Osobito su pritom složeniji slučajevi nasljeđivanja osoba koje su, primjerice, tijekom života živjele u vise država članica Europske unije ili su u trenutku smrti vlasnici imovine koja se nalazi na području različitih država članica, ili su državljani jedne države članice, ali su u trenutku smrti živjeli/radili u drugoj državi članici (slučajevi tzv. nasljeđivanja s prekograničnim obilježjem).

Odgovore na sva pitanja vezana uz nasljeđivanje u slučajevima u kojima su se ostavitelj i njegova imovina nalazili na području Europske unije daje Uredba (EU) br. 650/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju te izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju.

Kad se primjenjuje Uredba EU o nasljeđivanju

Uredba se primjenjuje na sva građanskopravna pitanja koja se tiču nasljeđivanja ostavine nakon smrti ostavitelja, bilo da se radi o dobrovoljnom prijenosu prava i obveza na temelju raspolaganja imovinom za slučaj smrti (oporukom) ili o prijenosu zakonskim nasljeđivanjem. Primjerice, navedena Uredba se odnosi na utvrđivanje nasljednika, njihovih odgovarajućih nasljednih dijelova i obveza koje njima može nametnuti ostavitelj, sposobnosti nasljeđivanja, isključenja nasljednika zbog nedostojnosti; prijenos imovine, prava i obveza koji čine ostavinu na nasljednike i, ovisno o slučaju, na legatare, uključujući uvjete i učinke prihvata i odricanja od nasljedstva ili legata, ovlasti nasljednika, izvršitelja oporuke i drugih upravitelja ostavinom, posebno za prodaju imovine i namirenje vjerovnika, odgovornost za dugove iz nasljedstva, vraćanje ili smanjenje darova, predujmova ili legata prilikom utvrđivanja dijelova pojedinih korisnika, kao i podjelu ostavine. Uredba se, međutim, ne odnosi na pitanja poput plaćanja poreza na nasljedstvo, postojanja braka, izvanbračne zajednice ili drugih obiteljskih veza kao temelja za nasljeđivanje ostavitelja, kao i na pitanja bračne stečevine i imovinskih odnosa izvanbračnih drugova ili životnih partnera. Međutim, nadležno tijelo koje vodi ostavinski postupak morat će uzeti u obzir prestanak bračne stečevine ili sličnih imovinskih odnosa ostavitelja pri utvrđivanju njegove ostavine i odgovarajućih nasljednih dijelova.

Uredba EU o nasljeđivanju određuje sudove države članice (ili druga tijela u pojedinim državama članicama koja su nadležna u nasljednim stvarima, poput javnih bilježnika u Hrvatskoj, Austriji, Mađarskoj...), u kojoj je ostavitelj imao uobičajeno boravište u trenutku smrti. U kojoj državi je bilo uobičajeno boravište ostavitelja u trenutku smrti? Hoće li se Uredba primijeniti ovisi i o odgovoru na pitanje kada je ostavitelj umro?

Nadležni sud odnosno javni bilježnik kao povjerenik suda u cijelosti odlučuje u ostavinskom postupku, kako u pogledu pokretne tako i nepokretne imovine ostavitelja, bez obzira na to gdje se nalazi imovina (u drugoj državi članici ili u trećoj državi). Pritom nadležni sud primijenjuje svoje pravo, dakle, pravo uobičajenog boravišta ostavitelja u trenutku smrti, kao mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti.

Što je europska potvrda o nasljeđivanju (EPN)?

Posebna je vrijednost Uredbe EU o nasljeđivanju to što je u pravni poredak uvela europsku potvrdu o nasljeđivanju. Svrha potvrde je da omogući jednostavniji, brži i jeftiniji prijenos imovine na nasljednike ako se imovina nalazi u drugoj državi od one u kojoj je o ostavini odlučeno. Na primjer, ako nasljednici u Hrvatskoj naslijede stan u Njemačkoj, uz EPN će moći postići da ih njemački sud slijedom rješenja o nasljeđivanju koje je donio hrvatski javni bilježnik, uknjiži u gruntovnicu kao vlasnike bez dugotrajnog postupka priznavanja strane sudske odluke.

Nasljednici mogu zahtijevati izdavanje EPN od nadležnog tijela države članice pred kojim je u tijeku ostavinski postupak ili je on okončan. On služi kao dokaz statusa nasljednika imovine koja se nalazi u drugoj državi članici EU. Ova Uredba propisuje koje podatke zahtjev mora sadržavati, postupanje nadležnog tijela za izdavanje EPN-a nakon što primi zahtjev, kao i ovlasti nadležnog tijela. EPN izdaju sudovi ili druga tijela, odnosno osobe koje su nadležne u nasljednim stvarima (poput javnih bilježnika) u državi članici izdavanja, koje pojedina država članica odredi. U Hrvatskoj su nadležni općinski sudovi, odnosno javni bilježnici kao povjerenici suda. Potvrda ima učinke u svim državama članicama te za to nije potreban poseban postupak njezina prihvaćanja. Posebno se ne zahtjeva legalizacija ni bilo koja druga formalnost u pogledu prihvaćanja učinaka Potvrde u drugim državama članicama.

(ps/sm)

Podjeli:
Tagovi:

Hosted by Mydataknox