DEJAN JOVOVIĆ: Euro kao zajednička europska valuta i Srbija - Koji su uvjeti za njeno uvođenje?

Euro (simbol: €, međunarodna oznaka: EUR, šifra valute: 978) je službena valuta ekonomske i monetarne unije Europske unije i jedinstvena valuta oko 300 miliona građana 19 zemalja Unije, koje čine Eurozonu.


Ovu valutu isto tako službeno koriste institucije EU i nekoliko europskih zemalja izvan EU, te je konzekventno dnevno koristi oko 340 milijuna europljana. Izvan Europe, brojne prekomorske teritorije EU zemalja, također, koriste euro kao svoju valutu. Dodatno, oko 210 milijuna ljudi širom svijeta koristi valute vezane za euro.

Euro je druga najvažnija svjetska rezervna valuta, kao i druga najviše korištena valuta u svijetu, poslije američkog dolara. Euro, kao jedinstvena valuta euro-zone, počeo se koristiti 1999. godine u bezgotovinskom platnom prometu. U vidu kovanica i novčanica euro je službeno počeo funkcionirati od početka 2002. godine.

Prednosti i nedostaci uvođenja eura
Europska monetarna unija je najviši vid ekonomske integracije, područje s jedinstvenom valutom, jedinstvenom centralnom bankom i monetarnom politikom.

Prednosti uvođenja eura su: snižavanje transakcijskih troškova, ostvaruje se emisiona dobit, euro je značajnija valuta nego što su pojedinačno bile sve prethodne, povećana je transparentnost prilikom transakcija i eliminiran je rizik deviznih tečajeva, širenje financijskih tržišta koja postaju dostupnija i likvidna, makroekonomska stabilnost, niže kamatne stope, strukturne reforme, stvaranje nove globalne rezervne valute, intenzivniji ekonomski rast, uvećan kredibilitet fiskalne politike i veće socijalne beneficije za korisnike.

Nedostaci i troškovi uvođenja eura su: tehnički troškovi prelaska na euro, gubitak mjenjačkih poslova, gubitak tečaja valute, kontrolirana fiskalna politika i gubitak monetarne autonomije. Nedostaci zajedničke valute su znači da se država-članica EU odriče svoje nacionalne valute, svoje slobode u određivanju monetarne politike, kao i svoje slobode u mogućnosti makroekonomskog usklađivanja putem kretanja eksterne vrijednosti svoje valute.

Dominacija eura u srpskoj privredi, tzv. eurizacija, kao slaba strana srpske privrede, samo je posljedica gubitka povjerenja u nacionalnu valutu, gdje dinar ne uspijeva da se nametne na domaćem terenu već više decenija. Eurozacija ili dolarizacija je termin za veoma rasprostranjenu upotrebu stranog novca kao platežnog sredstva u nacionalnoj privredi i „izraz je racionalnog ponašanja pojedinca ili poduzeća, koji teže da zaštite svoju imovinu od obezvređivanja, koji je isključivo posljedica pogrešne ekonomske politike“. 

Prema procjeni Narodne banke Srbije (NBS), stupanj eurizacije u Srbiji je vrlo visok i velika većina zajmova poduzeća je u devizama ili s deviznom klauzulom, a znatno manji dio u dinarima.

Nepovjerenje prema dinaru kao stabilnom novcu naročito je prisutno od početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada smo, na primjer u siječnju 1994. godine, imali najveću hiperinflaciju u svetu ikada zabilježenu (posle Mađarske 1946). Tada je dinar gubio na vrijednosti 2% na sat, 70% dnevno, a inflacija je dostigla fantastičnih 313.000.000 % na godišnjem nivou! Učinjene su ogromne pogreške u vođenju, prije svega monetarne politike, što je ostalo duboko u pamćenju našeg stanovništva.

Budući da nacionalna valuta nije prepreka ekonomskom prosperitetu zemlje, iz ozbiljne ekonomske krize Srbija nije mogla izaći jednostavnim prelaskom na euro, kako su prije nekoliko godina (2011. i 2015.) zagovarali neki naši ekonomisti i privrednici, gdje bi najveća prednost bila brža integracija u europsko tržište,već, prije svega, realnim tečajem dinara, znači njegovom daljnjom deprecijacijom i radikalnom promjenom ekonomske i razvojne politike i privredne strukture.

Uvođenjem eura, koji je bio u optjecaju u 17 zemalja EU, kada se pojavio ovaj prijedlog, Srbija bi izgubila monetarni suverenitet, odnosno vlastitu monetarnu politiku, a time i samostalno vođenje ekonomske politike. Tadašnjim prelaskom na euro, NBS ne bi mogla osigurati likvidnost i stabilnost financijskog sistema, koji bi zapravo postao bespomoćan, jer bi se bazirao na tuđoj valuti. Srbija ne bi imala monetarnu zaštitu Europske centralne banke izvan EU i euro-zone.

Srbija bi tada i s eurom i dalje imala velike ekonomske probleme. Prije svega, ako bi se zamjena dinara za eure izvršila na nivou nerealnog deviznog tečaja, ostale bi previsoke domaće cijene, nekonkurentnost privrede, veliki trgovinski deficit, a odljev eura bi bio veći od priljeva. Smanjila bi se ukupna količina eura u optjecaju i pojavio problem likvidnosti. Jedino ne bi imali problema oko nepovoljnog tečaja, ali bi opadale plaće, nadnice i mirovine i prihodi poduzeća, a nezaposlenost dalje rasla. Euro tada nije garantirao nižu inflaciju ili manje kamatne stope, niti je mogao da spašavati srpske dužnike.

Primjer Crne Gore
Crna Gora, koja koristi euro, je specifičan slučaj, splet različitih, uglavnom političkih okolnosti. Ona je prvo prešla na njemačku marku u studenom 1999. godine (pored jugoslavenskog dinara), jednostavnom trgovačko-bankarskom transakcijom, na koju nije reagirala Njemačka iz političkih razloga. U studenom 2000. godine izbacila je dinar iz upotrebe i marka je postala jedina valuta u optjecaju u Crnoj Gori. Poslije je lakše prešla na euro od ožujka 2002. godine i nije bilo protivljenja drugih zemalja EU.

Eurizacija je Crnoj Gori donijela nisku stopu inflacije, odsustvo fluktuacije deviznog tečaja, visok priljev stranih direktnih investicija, kao i povećan kredibilitet kreatora makroekonomske politike. Negativne strane su što je smanjen broj instrumenata monetarne i makroekonomske politike, a koji ponekad otežavaju prilagođavanje šokovima, ocijenila je Narodna banka Crne Gore.

Pitanje je što će biti kada Crna Gora bude ulazila u EU. Nije isključeno da se traži da odustane od eura, jer članstvo u EU je jedna, a u euro-zoni druga stvar. Poznato je da zemlja mora da uspostavi stabilan devizni kurs, što znači da valuta zemlje mora da bude stabilna u odnosu na euro u određenom vremenskom periodu. Da li će Crnoj Gori tražiti da uvede svoju valutu da bi ispunila i taj kriterij – biće politička odluka. To bi značilo da bi Crna Gora tokom pregovora o pristupanju EU možda morala da se odrekne eura, kako bi ga kasnije, prema utvrđenim strogim pravilima, ako zadovolji potrebne uvjete, ponovo uvela u promet.

Pored Crne Gore, još četiri europske zemlje, koje nisu u EU koriste euro, i to: Vatikan, Andora, San Marino i Monako.

I da je htjela uvesti euro, Srbija sigurno ne bi dobila dozvolu, jer Europska centralna banka i EU zahtijevaju poštovanje tzv. „Mastrihtskih uvjeta“. Treba ispuniti stroge kriterije, koji se nazivaju i kriteriji konvergencije, odnosno pet tijesno povezanih pravila za ulazak u euro-zonu.

Prvo, stopa inflacije da ne bude veća od 1,5% od prosjeka u tri zemlje EU sa najnižim cijenama na malo. Drugo, da dugoročna nominalna kamatna stopa na državne papire ne bude viša od 2% iznad prosječne kamate u tri najpovoljnije zemlje EU. Treće, da budžetski deficit ne pređe 3% BDP. Četvrto, da javni dug ne bude iznad 60% BDP. Peto, da zemlja prihvati članstvo u mehanizmu deviznih tečajeva (ERM-Exchange Rate Mechanism) najmanje dvije godine prije ulaska u EU. Ovaj kriterij odnosi se na poštovanje utvrđenih margina fluktuacije deviznog tečaja, bez znatnijih odstupanja u periodu od najmanje dvije godine prije uvođenja zajedničke europske valute.

Izuzetno zemlja koja ne ispunjava jedan ili dva navedena kriterija može biti primljena u EMU, ukoliko se ocijeni da je postigla visok napredak u pogledu svih izloženih performansi. Ni jedan od ovih uvjeta, Srbija tada nije ispunjavala.

Europska centralna banka (ECB) smatra neprihvatljivim da euro zamijeni nacionalnu valutu u državama koje nisu ušle u euro-zonu i nisu ispunile uvjete u vezi s vanjskom inflacijom, budžetskom bilancom, javnim dugom, fluktuacijama valuta i dugoročnim kamatnim stopama. 

Prema tome, ECB ne dozvoljava uvođenje eura u zemlje koje najprije ne postanu članica EU, a zatim prođu višegodišnju proceduru prilagođavanja kroz europski mehanizam deviznog tečaja. Neprihvatljivo je da euro zamijeni nacionalnu valutu u zemlji, koja nije ušla u euro-zonu i nije ispunila navedene uvjete.

Osnovne funkcije ECB su: definiranje i provođenje monetarne politike u zoni eura, rukovođenje kursa eura, upravljanje deviznim rezervama država u zoni eura, emitiranje novčanica u zoni eura,kao i promoviranje funkcioniranja sistema plaćanja u euro-zoni.

Stupanj nezavisnosti ECB je veliki, tako da je efikasnost vođenja monetarne politike na visokom nivou, mjereći stabilnost cijena u odnosu na postavljeni cilj, do 2% rasta cijena godišnje u srednjem roku. ECB koristi operacije na otvorenom tržištu i kamatne stope kao osnovne instrumente monetarne politike.

U vrijeme davanja prijedloga za uvođenje eura, NBS je navela da eventualno uvođenje eura „nije ni poželjno za srpsku privredu u procesu intenzivne tranzicije, budući da je karakter šokova, koji pogađaju srpsku privredu različit od onih koji pogađaju privredu euro-zone“, odnosno da je odgovarajuća monetarna politika kod nas različita od one u euro-zoni. Najzad, tadašnje eventualno jednostrano uvođenje eura ugrozilo bi odnose i otežalo put Srbije k EU.

Budući je Srbija sada počela pripreme za uvođenje eura kroz pregovore s EU o Poglavlju 17, koje se odnosi na ekonomsku i monetarnu politiku, beogradski list Alo! je tim povodom upravo proveo veće istraživanje i došao do nevjerojatnog zaključka:

"Srbi ne žele ni dinar ni euro, već sasvim treću valutu! Istraživanje je pokazalo da građani Srbije, naročito oni stariji od 45 godina, ali i veliki dio mlađe populacije koja je odrasla na pričama iz mladosti svojih roditelja, smatraju da bi bilo najbolje kada bi u Srbiji zvanična valuta bila - njemačka marka! Kako objašnjavaju eksperti koji su proučili ovo istraživanje, u pitanju je žestok udar nostalgije i emocija iz starih vremena. - Kada Srbin kaže "100 maraka", taj izraz ima snagu božanskog! Odmah mu zasuze oči, sjeti se nekih starih vremena kada je sa tom novčanicom mogao da kupi original "leviske", a ako doda još malo, i original "adidaske", a ne ove koje danas nosimo, a prave ih u Indoneziji. Budući je taj emotivno-nostalgični trenutak kod nas toliko jak, smatramo da bi bilo najbolje da NBS i vlada Srbije poslušaju glas naroda, pa ćemo imati jednu izuzetno sretnu naciju - objašnjava jedan od eksperata, koji je imao uvid u ovo istraživanje", piše list Alo! u broju od 6. svibnja ove godine. Pitanje je koliko je ovo istraživanje pouzdano, pošto nije navedeno kada je rađeno, ni koliki je uzorak, niti su dostavljeni konkretni rezultati

Gledano iz sadašnje perspektive, kada bi Srbija sutra dobila "zeleno svjetlo" za ulazak u EU, uvođenje eura u Srbiju bi trajalo u najboljem slučaju još najmanje dvije godine, priopćili su stručnjaci NBS. Procedura zamjene domaće valute europskom valutom duga je i komplicirana, pa se na takav korak nije odlučilo devet od 28 članica EU.

Uvođenje eura kao nacionalne valute
Europsku valutu trenutno koristi 19 članica bloka, dok devet - Bugarska, Hrvatska, Češka, Danska, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Švedska i Velika Britanija (koja je procesu Brexita-izlaska iz EU), ne koriste euro kao nacionalnu valutu.

Izrada pregovaračkog Poglavlja 17. - Monetarna i ekonomska politika, za pristupanje Srbije EU, čiji se jedan dio odnosi na mogućnost da buduća članica EU uvede euro je završena, i u travnju ove godine poslana je Europskoj komisiji na razmatranje. Usvojena pregovaračka pozicija je predana EU i uskoro se očekuje otvaranje ovog poglavlja, jer NBS ocjenjuje da je Srbija u gotovo svim oblastima ekonomske i monetarne politike zemlje, domaće zakonodavstvo prilagodila zahtjevima EU.

U Nacrtu strategije za prijem Srbije u EU, Europska komisija predviđa da bi Srbija mogla postati članica EU do 2025. godine, ali da prethodno treba zatvoriti sva otvorena poglavlja do 2023. godine, s obzirom na to da proces ratifikacije ugovora o pristupu nove članice u državama EU traje, u prosjeku, u dvije godine. To bi značilo, da najranije prije 2027. godine nije moguće da euro postane službena valuta u našoj zemlji.

Navodi se da Srbija ima spremno pet poglavlja za otvaranje, a kada je riječ o Poglavlju 17. i njegovom dijelu, koji se odnosu na usklađivanje monetarne politike Srbije s EU i prilagođavanju zemlje na uvođenje eura, Srbija već sada, po ocjeni NBS-a, ispunjava najvažnije uvjete za uvođenje eura.

Da bi jedna zemlja, kandidat za članstvo u euro zonu, uopće uvela ovu valutu, potrebno je ispuniti brojne zahtjeve, kao što su nezavisnost centralne banke, zabrana direktnog financiranja javnog sektora, zabrana privilegiranog pristupa javnog sektora financijskim institucijama, nizak budžetski deficit u odnosu na BDP, zatim kriterije koji se odnose na javni dug, nisku inflaciju, visinu kamatnih stopa i sl.

Od zemalja članica EU se očekuje da usvoje euro kao nacionalnu valutu, a to nije ni malo lak put, ali prešla ga je, do sada, većina zemlja EU.

Ako uđe u članstvo EU, Srbija bi mogla birati da li će zadržati dinar, kao svoju valutu ili će prijeći na euro, kao ostale članice monetarne zone.

Zemlja mora sudjelovati u Mehanizmu deviznih tečajeva najmanje dvije godine prije ulaska u EU, što znači da mora vezati svoju valutu u tom periodu za euro, i ne smije ju devalvirati ili deprecira kako bi poboljšala svoju konkurentnost, eksternu poziciju, dala podršku izvozu, ili nešto slično, bez suglasnosti zemalja EU.

Pored toga, dvije godine je minimum koji je potreban zemlji nakon pristupanja EU da usvoji euro, a taj cilj je posle ulaska u EU uspela da ostvari samo Slovenija, dok recimo zemlje, koje su dugogodišnje članice EU, kao što su Češka, Poljska ili Mađarska, godinama i dalje koriste vlastitu valutu.

Ove zemlje smatraju da u ovom trenutku njihove privrede nisu dovoljno konkurentne za integraciju na EU tržište, i zato što vjerojatno smatraju da bi im uvođenje eura donijelo više štete nego koristi.


Dusko Jaramaz/PIXSELL

 

Uvođenja eura, prema tome, ne može se ubrzati, jer postoji procedura koja podrazumijeva ispunjavanje određenih uvjeta i"probni period" koji traje dvije godine. 

Nekoliko zemalja EU koje još nisu uvele euro, poput naših susjeda, smatraju da su njihove ekonomije tako konkurentnije. Ne žure sa eurom, pogotovo poslije svjetske ekonomske krize, kada su zemlje s nacionalnim valutama bolje prošle i nisu morale otpuštati radnike i praviti oštre rezove, kao one u euro-zoni.

Međutim, britanski Daily express pisao je prošle godine da će poslije odluke Velike Britanije da napusti EU, osam članica koje imaju vlastite valute, možda biti primorane da po hitnom postupku uvedu euro. Novine su tvrdile da bi im predsjednik Europske komisije, mogao postaviti ultimatum, jer želi da sve članice budu povezane zajedničkom valutom i da se na taj način učvrsti monetarna unija.

I njemački Frankfurter allgemeiner zeitung navodio je da će se poslije Brexita ubrzati planovi za dovršenje monetarne unije.

Postoji velika želja članica euro-zone da prošire svoj klub zbog populizma koji je poljuljao geopolitiku i doveo u pitanje europski projekt, smatraju stratezi Societe generale grupe, dodajući da bi političari euro-zone mogli da vide širenje kao validaciju EU kao projekta.

Ipak, nije moguće da osam članica EU po hitnom postupku uvedu euro. Možda bi uvođenje eura u ove države bilo povoljno za Srbiju, jer one ne bi mogle devalvirati valutu, kako bi našim firmama izvoz učinile manje isplativim. Srbija bi tada bila u povoljnijem položaju, jer bi mogla da korigira tečaj, a ove zemlje ne bi mogle to napraviti.

Uvođenje eura u Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj i Mađarskoj, moglo bi napraviti određene probleme ovim našim susjedima. Povećali bi se troškovi građana, a prihodi bi ostali isti, što bi značilo smanjenje njihove kupovne moći. U toj situaciji, ocjenjuje se, mogao bi se smanjiti izvoz srpske robe u tim zemljama.

Hrvatska narodna banka pripremila je hrvatsku strategiju za uvođenje eura. Ako Hrvatska, kao jedna od tri najsiromašnije članice EU pored Bugarske i Rumunjske, uvjeri Europsku komisiju i ostale države euro područja, da kontrolira javni dug i da će ga spustiti prema granici od 60% BDP-a u razumnom roku, računa se da bi euro mogao postati hrvatska valuta najranije za pet godina, tj. 2022. ili 2023, a najkasnije za deset godina.

Potrebno je i da države EU odobre novog člana koji bi koristio euro, a praksa je, također, i da se u zemlji održi referendum u vezi uvođenja eura kao nacionalne valute.

Zakon o NBS-u potrebno je dodatno usuglasiti s odredbama koje zahtijeva statut ECB, u dijelu koji se odnosi na to da naša centralna banka bude dio monetarne politike ECB i pripremi se za usvajanje eura, kada za to dođe vrijeme.

Uvođenje eura u Srbiji je, ipak, "na dugom štapu," jer je potrebne više godina dugoročne ekonomske, ali i političke stabilnosti zemlje, kako bi EU, uopće, i započela razgovore za prijem u europsku monetarnu zonu.

Uvođenje eura u roku od samo dvije godine od mogućeg ulaska Srbije u EU, je pretjerano optimistički i nerealan scenarij.

Prethodno je uvjet da Srbija uđe u EU, a kada će se to i da li će se uopće desiti, ostaje kao otvoreno pitanje i pored danih okvirnih datuma za pristupanje od strane EU-a.

Autor: dr sc. Dejan Jovović
Znanstveni savjetnik - redovni član Znanstvenog društva ekonomista Srbije

 

 

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox