Nataša Rupčić: Upravljački izazovi po Covidu-19 – drugi dio

Kako smo naveli u prvom dijelu, pojavnost Covida-19 poziva na promišljanje o širokom spektru tema. Jedna od njih je i mogućnost, možda i potreba, definiranja općih upravljačkih smjernica. Naravno, s druge strane javlja se i pitanje potrebe promjena upravljačkih načela.

Tako smo, primjerice, mogli vidjeti da su Kinezi koristili tehnologiju, primjerice mehaničke „posluživače“ (robote) kako bi oboljelima dostavljali hranu u izolirane prostorije. Isto tako, korišteni su dronovi kako bi se snimila situacija.

Nije zgorega spomenuti ni da je pandemija dovela do opće mobilizacije nacionalnih država i njihovih kriznih stožera koji su uveli razne mjere u svrhu sprječavanja širenja krize. Štoviše, rade se opsežni programi za nacionalno prevladavanje ekonomskih posljedica krize. No, intenzivno se koristi i tehnologija, primjerice praćenjem signala mobilnih uređaja osoba koje bi trebale biti u samoizolaciji. Ono što jest nepobitna činjenica je da postoji potreba i obaveza prilagodbe na temelju odluka većine, ali i rad na minimaliziranju štete budućih sličnih situacija. Pritom je temeljno pitanje hoće li odgovor biti usmjeren na unaprjeđenje kvalitete života, uz nepobitno pitanje što je to uopće kvaliteta života.

Već smo u članku s naslovom „Kriv je sustav i druge bajke – drugi dio“ ukazali na načine upravljanja kompleksnošću. Tehnički se pojam „kompleksnost“ povezuje s pojmom „raznolikost“, odnosno „mnoštvo“, kojim se označava broj različitih stanja ili načina ponašanja određenoga sustava, pri čemu raznolikost okruženja uvijek nadmašuje raznolikost pojedinoga sustava. Na temelju koncepta raznolikosti može se definirati Zakon potrebne raznolikosti koji glasi: „Samo raznolikost može apsorbirati raznolikost“.

Postavlja se pitanje kakva treba biti raznolikost koja može apsorbirati raznolikost? Moguće su dvije opcije: izgradnja strukturalne raznolikosti sustava koji na taj način može apsorbirati raznolikost okruženja te izgradnja bihevioralne raznolikosti elemenata sustava za što se predviđa da može postići isti cilj. Postavlja se pitanje koji je pristup bolji?

Strukturalna raznolikost temelji se na izgradnji struktura sustava koje su u načelu hijerarhijske prirode te se temelje na centralizaciji odlučivanja i izradi organizacijskih politika, procedura i pravila, odnosno pravilnika kojima se regulira način djelovanja svakoga pojedinca u sustavu. Na taj način želi se postići efikasnost sustava, odnosno uredno i predvidljivo postizanje zadanih ciljeva. Ovaj pristup temelji se na pretpostavci da su članovi sustava nesposobni sami sobom upravljati na temelju objašnjenih koristi i ciljeva sustava te im je u tu svrhu potrebno dizajnirati iscrpne smjernice, pri čemu oni ne sami da ne trebaju razmišljati, već se razmišljanje smatra nepodobnim jer može dovesti do nereda u sustavu. Ovakav pristup već se pokazao pogubnim za poslovanje poduzeća koja su primjenom takvoga pristupa postala troma, neučinkovita i nesposobna za prilagodbu promjenama u okruženju, posebno onima koje zahtijevaju brzo djelovanje.

Drugi način odnosi se na izgrađivanje raznolikosti ponašanja elemenata sustava, odnosno organizacijskih članova. Prema ovom načelu svakom članu sustava daje se pravo i autonomija da samostalno djeluje na temelju znanja. Ovaj pristup temelji se na načelu rekurzivnost, odnosno činjenici da se autonomne jedinice (od pojedinaca do organizacija) nalaze unutar sveobuhvatnijih autonomnih jedinica. Drugim riječima, održive jedinice su ugrađene u sveobuhvatnije održive jedinice. Za opisivanje ovoga pristupa može se koristiti i načelo fraktalnosti prema kojemu su objekti, odnosno sustavi, približno samoslični te se sastoje od umanjenih inačica samih sebe. Tako svaki pojedinac, jednako kao i društvo, ostvaruje izmjenu tvari (resursa), razvoj i reprodukciju.

Neupitno je da se sadašnja kriza rješava razvijanjem strukturalne raznolikosti. Tako se, primjerice, ne dopušta svakom čovjeku da sam primjenjuje zaštitne mjere ovisno o situaciji, već se nastoji propisati gotovo svaki korak. Tako su, primjerice, uvedene mjere zabrane napuštanja mjesta prebivališta, osim u uvjetima koje je odredio stožer civilne zaštite, bez obzira na nemali broj slučajeva njihove apsurdnosti.

Tako čovjek, duboko uznemiren sadašnjim događanjima i očitom ekonomskom krizom, može poželjeti, primjerice, provozati se automobilom kroz Gorski kotar ne bi li ga priroda umirila i napunila svježom energijom, no to mu nije dopušteno ako je to izvan njegova mjesta prebivališta. Ako pojedinac ima neki hitan slučaj vezan za održavanje vlastite imovine, ni tada kretanje nije dopušteno bez jamstva države da će nadoknaditi štetu. Pritom može doći do apsurda da čovjek odlazi u obilazak i zaštitu svoje imovine i pritom nikoga ne sreće jer se možda radi o malom mjestu u kojemu zimi gotovo nitko ne boravi, no zadani algoritmi su neumoljivi. Naravno da se pritom pojedincu uopće ne omogućuje pravo na žalbu niti konzultacije oko rješavanja problema. Pritom se polazi od pretpostavke da pojedinac ne može sam razmišljati i biti odgovoran te to za njega mora raditi „sustav“. Kako je život puno kompleksniji i ima puno više pojavnosti negoli ih ijedan pravilnik ili algoritam može propisati, a ako se iz jednadžbe ukloni mogućnost razgovora s drugim čovjekom o suštini odluke, u čovjeku se neumitno javlja osjećaj bespomoćnosti, a onda i ljutnje. Ako se uzme u obzir da je veliki broj stanovništva visoko obrazovan te je savladavanjem propisanih obrazovnih sadržaja dokazao da može analitički i kritički razmišljati te sagledati smislenost nekoga djelovanja na temelju primljenih argumenata, onda ovakav pristup još i vrijeđa.

Ono što je i nakon krize moguće očekivati je daljnje jačanje razvoja strukturalne raznolikosti za nadzor ljudskoga ponašanja. To već postoji u Kini i temelji se na izradi algoritama koji se nadograđuju strojnim učenjem. Čovjek je tako gotovo potpuno izbačen iz jednadžbe, kako na strani regulacije, tako i na strani manifestacije.

Pretvoren je u algoritmom definiran objekt koji, ako iskaže ponašanje koje nije predviđeno algoritmom, za to dobiva kaznu. Skeniranjem lica algoritam određuje ljudsko ponašanje, pri čemu svaki izraz lica koji nije ocijenjen kao sretan i smiren može biti proglašen opasnim. Isto tako, razvijeni su algoritmi za skeniranje ljudskoga tijela koji izbacuju postotke mogućnosti pojave neke bolesti. Društvo će tada od pojedinca zahtijevati da uzima neku terapiju iako do bolesti uopće ne mora doći. Drugim riječima, načela epigenetike, odnosno utjecaj okruženja na ekspresiju gena, u potpunosti se negiraju.

S druge strane, može se razvijati raznolikost ponašanja svakog pojedinca. No, za to je potreban vrijednosni sustav na temelju kojega pojedinci donose odluke. U tu svrhu korisno je spomenuti ideje u okviru filozofije konfucijanizma o tome da ne postoji raskorak između individualnih i kolektivnih interesa, odnosno interesa zajednice, već se oni smatraju harmoničnom cjelinom. Tako je zadatak onih koji upravljaju sustavom (menadžera) usmjeren prema postizanju ravnoteže između individualnoga ponašanja i slobode (Ren) i primjene organizacijskih rutina i procesa (Li) kako bi se ostvarili ciljevi. Iako je Konfucije naglasak stavljao na čovjeka, odnosno na humanost (Ren), kasniji učitelji su obje komponente smatrali jednako važnima. Povezanost čovjeka i društva prema toj filozofiji nalazi se u činjenici da humani čovjek može realizirati sebe jedino kroz druge, čime također pomaže u njihovoj realizaciji. Drugim riječima, postizanjem svojih ciljeva čovjek pomaže ostvarivanju ciljeva drugih ljudi, odnosno ciljeva zajednice. Dobrobit zajednice tako proizlazi iz humanoga, odnosno moralnoga djelovanja pojedinaca kao njihove intrinzične vrijednosti.

Konfucije je također smatrao da, ako se ljudima upravlja na temelju represivnih mjera (kazne), oni će izbjegavati takvo ponašanje, ali neće razvijati osjećaje časti i srama. No, ako se ljudima upravlja primjerom, odnosno na temelju vrlina vođe, oni će osjećati sram pri lošem ponašanju te će razvijati vrline bez potrebe prijetnji kaznom. Kaznom je stoga moguće osigurati poštivanje pravila i procedura, ali nije moguće razvijati predanost radu i postići visoki stupanj identifikacije s ciljevima, iz čega mogu proizaći kreativnost i inovativnost.

Može se konstatirati da se društvo nalazi na prekretnici između razvoja bihevioralne raznolikosti, odnosno humanizma potpomognutoga tehnologijom ili strukturalne raznolikosti ili transhumanizma tj. tehnološkoga sustava u svrhu kontrole ili usmjeravanja ljudskoga ponašanja poduprtoga razvojem interneta stvari i 5G mreže. Ako prevlada transhumanizam i vladavina algoritama kojima će čovjek biti izložen na milost i nemilost, postavlja se pitanje kako će se čovjek nositi s novonastalim problemima. Jedna mogućnost je potpuno slaganje ili pokornost. Druga mogućnost je aktivni otpor. No, postoji i treća, a to je manipulacija sustavom.

Drugim riječima, kako bi ostvarili ciljeve koje sustav nije predvidio, neki ljudi posegnut će za laganjem. Pritom se postavlja logično filozofsko pitanje: je li laganje stroju ili algoritmu u suštini nemoralno? Laž je laž kako god je okrenuli. No, ako algoritam ne prati raznolikost i kompleksnost života, čini se da će to biti strategija koju će birati mnogi.

Nije isključeno da će čovjek ipak s vremenom osjećati zamor, besmisao i opterećenje. Kako izlaza neće biti, okretat će se zabavi u smislu proširene ili virtualne stvarnosti koja neće riješiti uzrok problema, a to je činjenica da je čovjek „napravljen“ da svakoga dana koristi svoje i fizičke i umne sposobnosti kako bi bio nepredvidivo kreativan (što nerijetko iznenadi i samog kreatora). Paradoksalno, predvidljivi život i mentalitet košnice tako će u čovjeku gasiti sve ono što ga čini jedinstvenim te ga razbolijevati, što je upravo ono što transhumanizam nastoji spriječiti. Već danas je upravo besmisao pojačan usamljenošću najveći problem kojega identificiraju ljudi diljem „razvijenoga“ svijeta.

Ova kriza tako je prilika da se, prije svega, susretnemo sa samima sobom, a onda i s onima u svom neposrednom okruženju. Dosada koju ljudi mogu osjećati samo maskira dubinske probleme koji počinju izlaziti na površinu.

Ova kriza je jednim dijelom nastala i kao vapaj naše duše da joj se vratimo, da se na trenutak zaustavimo, razmotrimo što nam je važno i nastavimo to dalje izgrađivati. To je trenutak kada shvaćamo važnost održivosti lokalne zajednice i važnost da se na nju možemo osloniti.

Treba uvidjeti da raznolikost ponašanja nije nešto što nastaje globalno i širi se na lokalnu razinu. Upravo suprotno, to je proces koji nastaje lokalno, u svakom pojedincu, naročito u vrijeme sanjarenja i dokolice, a koji se onda širi u neposredno okruženje načelom rekurzivnosti. Spoznajemo da smo izgrađivali globalni kolektivizam koji je pokleknuo pri prvim naznakama zaraze i doveo do stroge nacionalne izolacije. No, pitanje je jesmo li spremni omogućiti da se društvo razvija na temelju vrlina. Brojni primjeri neetičnosti pokazuju da nismo. Iako je ovakav način ponašanja prirodan čovjeku, on treba biti podržan i od strane društvenih sustava, posebno obrazovnoga. Na nama je i da na tom polju učinimo značajan zaokret. (ps/sm)

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox