Nedavno sam čuo priču o gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. Ivane moj, kaže, probudi se! Ivan odgovara: Ne želim ustati, tata. Otac viče: Ustani, moraš ići u školu! Sin kaže: Neću ići u školu. Zašto ne? upita otac. Postoje tri razloga, reče Ivan. Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu. Na to mu otac odgovara: Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj.

Živimo u vrijeme krize i oko nas prevladava negativno raspoloženje. Kao da se svi utapamo u moru negativnih emocija. Većina mojih poznanika depresivna je i nevoljko odlazi na posao. Jedan od njih ima šefa koji mrzi sve na svijetu, pravi je kritičar i ništa ga ne može zadovoljiti. Uz jutarnju kavu lista novine, počevši s crnom kronikom i psuje političare. Onda se žali na upravu, direktora, suradnike, poslovne partnere i klijente. Zatim prigovara zbog kiše, prometa, ljudske gluposti, preslatke kave ili tijesnih cipela. Što god itko napravi, njemu nije dobro. Nezadovoljna grimasa na njegovu licu nimalo se ne mijenja. Nakon sat vremena svi se oko njega osjećaju iscijeđeni, bez energije. Užasno je biti osuđen svakog dana gledati šefa kojem kao da je netko pod nos privezao smrdljivu čarapu. Medicinska istraživanja kažu da vječni pesimisti koji na sve gledaju s negativnom emocijom, skraćuju svoj život u prosjeku do deset godina. Što tek rade kolegama na poslu, posebno ako su im šefovi?

Kult negativizma

Naša je kultura pretežito negativna, oslonjena na hvatanje u pogreškama, izricanje kritike, traženje krivaca. Njome dominira potrebe da se svuda i u svakoj prigodi iskazuje pesimistički stav o svijetu oko sebe i problemima u njemu. Slušajte nasumce odabrane parove koji ispijaju jutarnju kavu i usput razgovaraju.

Autor teksta: Velimir Srića

Izvor: Poslovni savjetnik br. 125

Ostatak teksta možete vidjeli klikom na PDF ikonu