Vrijeme odavanja priznanja

06/05/2020

Prije nepuna dva mjeseca bila sam na jednom 5-dnevnom treningu. Dosad sam čula o njima iz aspekta nekih obiteljskih konstelacija i koliko god podržavala ideju “svi mi pripadamo nekom sistemu”, pa čak i “kolektivne svijesti i intuicije”, nisam u njima vidjela potpuni smisao, sve dok ih nisam povezala s poslovnim svijetom i kompanijama.


Leaderima su poznati dinamike sistema koje se očituju kao: problematična ponašanja, disfunkcionalni timovi, osjećaj da je tim “zapeo” ili da rade Sizifov posao, obrasci koji se ponavljaju, konflikti.
Možemo na njih gledati problem individue: nesposobnost leadera, voditelja, managera da upravlja timom. Ili možemo na to gledati kao na dinamiku sistema koji odražava posljedice narušene ravnoteže. Kao coach, ako djelujem samo na razini individue, uspjet ću, zajedno s coacheejem, riješiti simptom. Ali će cjelokupna dinamika, polako i sigurno kao ocean kad premješta svoje valove, ponovno donijeti taj isti simptom na neki drugi način, kroz neki drugi problem.

Josipovi izazovi

Radim coaching s jednimleaderom, mladim i ambicioznim voditeljem voditelja prodajnih timova u jednoj većoj kompaniji, već duže vrijeme. Nazovimo ga Josip. Josip je imao tendenciju silovito gurati naprijed, rezultate, prodaju, svoj tim i odjel. U smislu da je raspolagao velikom količinom energije. I kada je vidio da stvari ne idu baš onako kako je zamišljao, s istom takvom energijom prionuo je osobnom razvoju i coachingu. Sve u svrhu izvrsnosti! Naš odnos donosio je napredak, ali osjećala sam da mi nešto stalno promiče. Napokon sam se ohrabrila uvesti više tog osobnog razvoja u naš odnos i progovorila o univerzalnom jeziku sistema,
onog intuitivnog jezika kojeg smo zaboravili pričati. Radilo se o tome da je ne samo tim, nego cijeli prodajni odjel, stao. Josip nije bio zadovoljan njihovom produkcijom a oni su utihnuli. Josip je pokušao različite pristupe: grubo, ljubazno, uvjetovao je, održavao grupne sastanke, održavao sastanke jedan na jedan, međutim ništa se nije pomicalo s mjesta. S druge strane, ono što sam ja mogla primijetiti, radeći intenzivno i s Josipovim ljudima, jest da se u njih uvukao strah koji je rezultirao šutnjom, svojevrsnom pauzom. Nitko to nije eksplicitno izgovorio, samo nešto teško bilo je u zraku. Primijetila sam dosta tihih šaputanja, koji su vrlo lako mogli prijeći u tračanja većih razmjera. A ono što me najviše zabrinulo bilo je očito formiranje različitih grupacija, “klanova” unutar istog tima. Kada sam skrenula Josipu pozornost na to, odmahnuo je glavom i rekao samo:
‘Eto vidiš! Ja se trudim doprijeti do njih i napraviti složan tim, a njima kao da uopće nije stalo. Dosta mi je onda toliko ulagati svojih živaca. Rezultata nema, stisnut ću ih sada, nema više fino. Pa neka se onda separiraju koliko hoće.’
Odjekivale su mi Josipoveriječi danima. Ponašanje individua i timova su znakovi onoga što se zaista događa na razini sistema. Pokazatelj njegova zdravlja. Ignoriranje leadera ili nasilno mijenjanje ove sile manifestira se često kao inertnost, izazovi u vođenju, poteškoće s hijerarhijom, odustajanje, povlačenje, bunt. Leader i timovi često misle, da ako osmisle jasnije ciljeve, namjeru, misiju, da će suradnja biti tečnija. U nekim slučajevima svakako da, no često i nije tako. Vidjela sam da moj zadatak nije jednostavan. Naslućivala sam problem, ali nisam ga mogla ja rješavati. Josip je bio taj koji je trebao sam doći do svog uspjeha i isprobati rješenja za koja smatra da su dobra. Ja sam tu u ulozi coacha, s pokojom interventnom povratnom informacijom, ali nikako ne u ulozi konzultanta.
Josipov razvoj i coaching je na prvom mjestu! PS/SŠ

Autor teksta: Tihana Dragičević

Izvor: Poslovni savjetnik br. 138

Ostatak teksta pročitajte klikom na PDF ikonu

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox