Zoran Pusić, dugogodišnji građanski aktivist: Aktivist koji je mijenjao Hrvatsku upozorava, vrijednosti demokracije nisu trajno osvojene

Razgovor sa Zoranom Pusićem teško je svesti na jednu temu. Njegov put spaja akademski rad, dugogodišnji građanski angažman i upornu obranu vrijednosti koje često nisu bile popularne. Kao jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, ali i jedan od pokretača Antifašističke liga Hrvatske, Pusić je ostavio snažan trag u oblikovanju javnog prostora i razumijevanja ljudskih prava u Hrvatskoj. U ovom intervjuu za časopis Udruga.hr i portal Poslovni savjetnik vraćamo se na ključne točke njegova djelovanja, ali i pokušavamo razumjeti kako danas gleda na društvo, odgovornost i prostor za promjene.

Poslovni savjetnik: U kojoj mjeri je vaša akademska karijera utjecala na vaš kasniji angažman u civilnom društvu?
Zoran Pusić: Po mom sudu nije nešto posebno utjecala. To što sam matematičar i što me interesiraju prirodne znanosti ne određuje bitno moja etička načela. 

Temperament i događaji u kojima se nađete obično su presudni za društveni angažman, a kako ćete to učiniti ovisi o etičkim principima koji vas kao odraslu osobu i određuju, a manje vaša profesija. 

Ima matematičara i, općenito, ljudi u svim profesijama čiji stavovi su suprotni od mojih.

Poslovni savjetnik: Što vas je potaknulo da se aktivnije uključite u društveni i politički prostor izvan akademije?
Zoran Pusić: Čini mi se prirodnim da čovjeka interesira u kakvom društvu živi. Mene je još na faksu privlačila ideja otvorenog demokratskog društva, a na ratove, koji su se tada događali daleko od nas, gledao sam kao na društvene atavizme kojih ćemo se riješiti. Bar dva puta smo kao studenti organizirali demonstracije protiv rata u Vijetnamu. Kad su u Europi izbile studenske demonstracije ’68., to je potaklo veliki skup studenata u Studenskom centru i vatrene govore ali nije bilo točno jasno protiv čega bismo se mi bunili. 

Rečeno malo karikirano – studenti u Zapadnoj Europi tražili su više socijalne države, dakle sigurnosti, i više marksizma, studenti u Istočnoj Europi tražili su više slobode i manje marksizma. 

Tih godina osjećao sam, a i danas osjećam, bliskost s onime što je pisao Saharov, svjetski poznati fizičar, jedan od tvoraca sovjetske A-bombe, u svojim revolucionarnim člancima, revolucionarnim po dobronamjernosti i umjerenosti, a dolazili su iz sredine koju je karakterizirala ideološka zagriženost i isključivost. U SSSR-u ti članci nisu mogli biti objavljeni, ali u Jugoslaviji jesu. 

Dvadesetak godina kasnije, kad se politički pluralizam, koji sam još od studenskih dana smatrao preduvjetom istinske demokracije, počeo ostvarivati, događalo se to na način koji je izazivao prije tjeskobu nego oduševljenje. Agresivni srpski nacionalizam koji je Milošević par godina podjarivao kao sredstvo dolaska na vlast, inducirao je nacionalizam u Hrvatskoj što je dovelo HDZ na vlast. 

Iz ideološki oslabljenog i tada već tolerantnog jednopartijskog sistema nije se višestranačjem prešlo u demokratsko pluralističko društvo nego u sukobljene nacionalističke autokracije koje nisu puno marile za demokraciju. 

Moja prva javna djelovanja, tada kao sredovječnog čovjeka, bila su sudjelovanje u formiranju Odbora za vraćanje Trga žrtava fašizma 1990. godine te u organizaciji Demokratskog opozicijskog foruma i Predparlamenta Jugoslavije, asocijacije koju su činile mnoge novo formirane udruge civilnog društva od Slovenije do Makedonije, sa ciljem da se izbjegnu oružani sukobi.

Osnivanje GOLJP-a kao izraz patriotizma

Poslovni savjetnik: Kako je iz tih vaših aktivnosti nastala ideja da osnujete Građanski odbor za ljudska prava i koji su bili prvi izazovi? 
Zoran Pusić: Osnivanje Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) potakla su masovna kršenja ljudskih prava 1991. i 1992. godine u Hrvatskoj, s kakvima se nitko od nas do tada nije susreo. Ubojstvo Reihl-Kira, samo tjedan dana nakon što smo u Osijeku održali tribinu „Hrvatska danas – strah i nada“, ubojstva Srba u Gospiću, Vukovaru, Osijeku, Novskoj, .., o čemu je postojala prava državna omerta, zakon šutnje, umjesto da nadležne institucije zločine istraže, zločince odlučno kazne i time odvrate potencijalne počinitelje od počinjenja sličnih zločina. Strašno ubojstvo obitelji Zec usred Zagreba i sramotna sudska farsa koja je uslijedila, ubojice su na sudu oslobođeni, slično kao i ubojica Reihl-Kira, jasno je pokazivalo da je “nešto trulo u državi Hrvatskoj“. 

Danas mi se poriv da osnujemo GOLJP čini kao izraz patriotizma, suprotstavljanje razaranju Hrvatske i hrvatskog društva iznutra. Tada smo, naprosto, kao oblik obrane vlastitog dostojanstva, htjeli pomoći ljudima čija su prava na očigled kršena. 

Poslovni savjetnik: Kako je ta pomoć izgledala?
Zoran Pusić: Prvo gdje smo kao mala, tek formirana udruga, pokušavali pomoći, bilo je dobivanje domovnica. Ljudi koji su živjeli 30, 40 godina u Hrvatskoj, tu proveli radni vijek i osnovali porodicu, preko noći su ostali bez državljanstva, posebno ako su bili Srbi. A to je značilo i bez mirovine i bez socijalnog osiguranja, a bez novih dokumenata niste mogli ni dići novac sa svog bankovnog računa. Pomagali smo ljudima pisati molbe, a paralelno smo pisali Ustavnom sudu, a i novinama koje bi to htjele objaviti, da je zakon o dobivanju domovnica diskriminirajući i protuustavan. Naime, zakon je navodio uvjete za dobivanje hrvatskog državljanstva, više-manje normalne, da bi u zadnjem članku stajalo: Policija može odbiti zahtjev bez obrazloženja. Preko 95 posto odbijenih zahtjeva bilo je po tom članku. 

Kroz par godina direktno smo pomogli u dobivanju oko 300 domovnica, a na naše opetovane apele članak o odbijanju zahtjeva izbačen je iz zakona. Veliki izazov bio je i suprotstavljanje masovnim deložacijama bez sudskog naloga. 

Nakon 1995. organizirali smo humanitarnu i liječničku pomoć za stare ljude koji su poslije „Oluje“ ostali u devastiranoj Krajini. Godinama smo dva puta tjedno odlazili u zabačena sela na Kordunu, naše kolegice i kolege iz „Homo Pula“ radili su to isto u Lici. Sve je to bilo nedovoljno, ali znate da to što radite je ispravno, a to što država ne radi je sramotno. I tako dalje.

Poslovni savjetnik: Koje elemente iz rada udruge smatrate ključnima za njezin razvoj i utjecaj?
Zoran Pusić: Transparentnost i upornost. Iz onoga što smo radili i govorili bilo je jasno da osuđujemo kršenja ljudskih prava, da o njima javno govorimo kad se o njima javno šutjelo. Da je naša vizija Hrvatske drugačija od one koju su nametali vladajuća stranka i radikalni nacionalisti. Da zastupamo vrijednosti u čijoj je obrani antifašizam nastao, da smatramo da te vrijednosti trebaju biti okosnica djelovanja Hrvatske kao države, a ne kompromisni redak u preambuli Ustava koji se izvlači uglavnom za vanjske potrebe. Za postizanje nekih ciljeva trebale su godine, na primjer za zaustavljanje bespravnih deložacija. Za neke, povratak imena Trg žrtava fašizma, duže od desetljeća. 

Neke od naših ciljeva, primjerice pretvaranje Zapadnog Balkana u zonu mira i prosperiteta, možda nećemo ostvariti za naših života, ali to ne mijenja etičku vrijednost tih ciljeva, što daje smisao naporima da se oni ostvare. 

Poslovni savjetnik: Kako se uloga civilnog društva u Hrvatskoj mijenjala od 90-ih do danas? Je li glas civilnog društva danas slabiji ili samo drugačiji nego prije?
Zoran Pusić: Drastičnih kršenja ljudskih prava s početka 90-ih, kad su ljudi koji nisu nužno bili pravnici ili socijalni radnici organizirali udruge za zaštitu ljudskih prava, srećom u Hrvatskoj više nema. Neke udruge poput GONG-a, Documente ili Solidarne, u čijem je formiranju GOLJP sudjelovao, specijalizirane su za čuvanje i unapređivanje određenih segmenta demokratskog društva. 

Neke stvari za koje smo se zalagali danas su u društvu prihvaćene. Početkom 2000-tih GOLJP je bio jedan od organizatora prvog PRIDE-a u Zagrebu. Po nama su „uzorni građani“ bacali flaše. Dvadesetak godina kasnije masovni PRIDE prođe u Zagrebu gotovo bez dobačene uvrede. 

Ne mislim da je glas civilnog društva slabiji. Udruge civilnog društva danas su u javnom mnijenju prihvaćene kao samorazumljivi dio demokratskog društva pa i one koje se zalažu za smanjenje ljudskih prava i ravnopravnosti. Pred godinu dana rekao bih da su problemi drugačiji od onih koji su potakli naša djelovanja prije 35 godina. Danas više nisam siguran. Napadi na kulturne priredbe koje šovinističkim nasilnicima nisu po volji, uz otvoreno veličanje ustaštva, što je obilježilo 2025., nisu se događali u Hrvatskoj već 25 godina. Sve to događa se u svijetu koji je na rubu ambisa. 

Trump uništava američku demokraciju, domaće i međunarodne institucije stvarane stoljećima kao osiguranje od vlastohlepnih, beskrupuloznih populista koji se dokopaju izvršne vlasti. Poput njega. Otvoreno pokušava uništiti EU sklapanjem saveza sa sličnim beskrupuloznim populistima u Europi. 

Čelnike Ukrajine, žrtve Putinove agresije, ponižava i pokušava iskoristiti tešku situaciju te zemlje, a prema Putinu je pun razumijevanja. Masovno ubijanje ljudi komentira stupidnom izjavom da su Iranci sretni kad čuju da padaju bombe. Sve to nije tako daleko, ni geografski ni u svijesti nekih ljudi; hrvatski i srpski radikalni nacionalisti, Domovinski pokret, Dodik, Vučić, Šešelj, .., oduševljeni su Trumpom i javno ga podržavaju.

Poslovni savjetnik: Spomenuli ste institucije; koliko su, po vašem iskustvu, one bile spremne slušati inicijative i kritike koje dolaze iz udruga?
Zoran Pusić: Devedesetih malo ili nimalo, bez obzira na istinitost argumenata. Institucije, zamišljene kao suštinski dio demokracije, trodiobe vlasti, bile su podčinjene režimu, slično što Trump čini sad u Americi. Mi smo bili proskribirani kao otvoreni kritičari nekih poteza režima, toleriranja kršenja ljudskih prava, liliputanske imperijalističke politike prema BiH, pokušaja da se spriječi povratak hrvatskih građana srpske nacionalnosti izbjeglih u vrijeme „Oluje“. 

U državi u kojoj predsjednik provodi autokratsku vlast, a svoje kritičare iz udruga civilnog društva imenuje „crnim, žutim i zelenim vragovima“, državne institucije, prirodno, nastojale su s tim udrugama imati što manje veze. Tokom mandata predsjednika Mesića i Josipovića stvari su se mijenjale na bolje. 

Pokazalo se da istiniti argumenti, kad dođu do javnosti mogu utjecati na pozitivnu promjenu javnog mnijenja. To onda mijenja i odnos nekih ljudi na čelu institucija. No, u pravilu, političari, kad imaju moć, gledaju s nepovjerenjem i nekom vrstom omalovažavanja na udruge civilnog društva. Uz to postoji i obrnuti proces; znamo kako klevete i podjarivanje netrpeljivosti mogu mijenjati društvo na gore. Od, u grubo, primanja Hrvatske u EU kao da počinje neka vrsta „protureformacije“ koja se počela jače osjećati zadnjih godinu i pol.

Stvari se mogu uvijek mijenjati i na gore

Poslovni savjetnik: Kažete da se stvari mogu mijenjati na gore. Smatrate li da su se vrijednosti za koje ste se zalagali dovoljno ukorijenile u društvu?
Zoran Pusić: Ne smatram. Vrijednosti koje držite samorazumljivim i opće prihvaćenim mogu se, pod utjecajem propagande i spleta događaja u kratko vrijeme dovesti u pitanje ili odbaciti. Primjera imate koliko hoćete. Ako se zadržimo samo na „domaćem terenu“ … Kad je Tuđman izgovorio na predizbornom skupu 1990., onu neslavnu rečenicu „Sretan sam da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja.“, većina ljudi u Hrvatskoj je ostala u šoku. Ta izjava je bila u suprotnosti s vrijednostima koje su tada u hrvatskom društvu bile „ukorijenjene“. Tokom desetljeća koje je slijedilo, kad je HDZ čvrsto držao vlast i uveo novu podobnost, za mnoge to više nije bilo tako zazorno. Što se dogodilo predsjedniku HVIDR-e Marinku Lioviću kad je 1999. na radiju izjavio: „U moj podrum zabranjen je ulaz psima, mačkama, ženama, Srbima i Židovima.“? Je li se javnost zgrozila nad tim odvratnim nasrtajem na načela koja trebaju biti ukorijenjena u društvu da bi ga se uopće moglo smatrati pristojnim i demokratskim; odbacivanje šovinizma, antisemitizma i mizogonije? Baš i ne. Liović je poslije te izjave izabran u Županijski dom Hrvatskog sabora. Kad smo već kod Sabora – Jandroković je prije tri godine izbacio Bulja kad je ovaj u Saboru vikao „Za dom spremni“. Prošle godine se u sabornici orilo „Za dom spremni“, Jandroković je samo slegnuo ramenima. Kad gledam ljude koji kleče na trgovima prve subote u mjesecu i mole za ukidanje ravnopravnosti žena, vrijednosti koju smatramo ili smo smatrali ukorijenjenom u našem društvu, imam vrlo neugodan osjećaj. Da je, iako vremenski daleko, srednji vijek i spaljivanje vještica kod nekih mentalno blizu. 

Ima istine u onoj rečenici Goetheovog Fausta: „Slobodu zaslužuje samo onaj koji se svaki dan za nju bori“. To je poruka Fausta. 

Poslovni savjetnik: A koju biste poruku vi izdvojili kao najvažniju koju ste kroz svoj rad pokušali prenijeti?
Kroz 36 godina djelovanja bilo je više poruka koje, mislim, su bile važne u svom vremenu. Višegodišnji rad na povratku imena Trg žrtava fašizma bila je kombinacija argumentiranog obrazlaganja suštinske veze Dana pobjede nad fašizmom i Dana moderne Europe i ustrajnog djelovanja usprkos agresivnoj nacionalističko-revizionističkoj klimi i vrlo konkretnih fizičkih napada od proustaških ekstremista. Ljudima su razbijali glave, bacali bombe sa suzavcem po našem javnom skupu, meni su izbili prednji zub, Mesić je dobio letvom po leđima,.. To što je mala građanska inicijativa uspjela nasuprot moćnim političarima na vlasti i razularenim nasilnicima na ulici, bila je značajna poruka. Zapravo svako od tih naših nastojanja u početku je izgledalo donkihotovski, a za nastojanja koja ljudima tako djeluju teško je skupiti masovniju podršku. Toga smo bili svjesni, pokazuje to i simbol GOLJP-a, Don Quijote i Sancho Panza ispred vjetrenjače. Kad ste me pitali što iz našeg djelovanja smatram ključnim, rekao sam da je to ustrajnost u stavovima i djelovanje u skladu s njima. 

Ako zagovarate poticanje suosjećanja kao važnog načela za izgradnju boljeg društva, takva poruka ima snagu samo ako je uporno svjedočite u praksi. Inače djeluje licemjerno, kao mnoge poruke iz političkih, crkvenih ili poslovnih hijerarhija, što je sažeto u izreci „propovijedaju vodu dok piju vino“. 

Ako se zalažete za slobodu, ravnopravnost, mir i ljudska prava onda se treba javno i argumentirano suprotstaviti postupcima i stavovima koji krše ta načela.

Poslovni savjetnik: Jesu li to bili i motivi za osnivanje Antifašističke lige Hrvatske i kako danas gledate na njezinu ulogu u javnom prostoru?
Zoran Pusić: U velikoj mjeri da. Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige prije 11 godina, kao motiv osnivanja navodi se društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska, politička opcija. Obrana osnovnih ljudskih prava suština je vrijednosnog antifašizma; zapravo suština je to suprotstavljanja svakoj diktaturi i totalitarizmu. 

Zašto smo onda osnovali Antifašističku a ne anti totalitarističku ligu? Pa mogli smo. Ali u Hrvatskoj i Europi prije 11 godina temeljne vrijednosti demokratskog društva nisu ugrožavali Crveni Kmeri ili staljinizam, čemu bi se jednako tako trebalo suprotstaviti, nego radikalno desne stranke i pokreti koji imaju stavove, a pomalo i postupke po kojima se prepoznaje fašizam i nacizam u njihovoj ranoj fazi. 

Obrana osnovnih ljudskih prava suština je vrijednosnog antifašizma, odnosno suprotstavljanja svakoj diktaturi i totalitarizmu.

Nije iznenađujuće da su zagovornici takvih stavova ujedno i apologeti ustaštva u Hrvatskoj odnosno četništva u Srbiji. Je li su ti problemi aktuelni, vidi se danas, nažalost, bolje nego prije 11 godina. U Hrvatskoj oko pojma antifašizam vlada zbrka, uglavnom iz neznanja i nerazumijevanja ali i namjerno stvarana, u kojoj se miješa ratni i vrijednosni antifašizam, revizija i falsificiranje povijesti. Pojednostavljeno – u ratnom antifašizmu, koji je predstavljao oružanu borbu za golu egzistenciju, nije bilo presudno što piše u knjigama koje su nacisti spaljivali na lomačama, bilo je bitno „koliko Staljin ima divizija“, iako su Staljinovi stavovi od vrijednosnog antifašizma bili udaljeni koliko i Hitlerovi. Za prepoznavanje i suprotstavljanje mračnoj strani ljudske prirode, sklonosti nasilju, mržnji i bezosjećajnosti prema „drugima“, čija je fašizam radikalna demonstracija, nebitno je koliko „imate divizija“ ali je bitno što piše u knjigama koje su nacisti spaljivali. 

Nema garancije da splet događaja i loših ljudi na vodećim položajima ne bi mogao i danas odvesti zemlju u stanje koje će u bitnim crtama ličiti fašizmu. 

To se može dogoditi i „uz puna usta“ antifašizma i demokracije što se, po mom sudu, dogodilo Izraelu. Uloga AFL je javno upozoravanje na stavove karakteristične za početke fašizma i ustrajno zalaganje za vrijednosni antifašizam. 

Poslovni savjetnik: Što biste poručili onima koji danas razmišljaju o angažmanu u civilnom društvu, ali oklijevaju napraviti prvi korak?
Zoran Pusić: Angažman u civilnom društvu je važan doprinos demokraciji, bez toga ona teško funkcionira, a društvo u svojim standardima ne napreduje. Pri tome, naravno, mislim na udruge civilnog društva koje za cilj imaju neki aspekt slobodnijeg, tolerantnijeg i pravednijeg društva. 

Dinamičan mladi čovjek može svoje ideje kako da doprinese boljem društvu probati realizirati i kroz odgovarajuću političku stranku, ako takva postoji. Tu će se vjerojatno sresti s većim pritiscima političke pragme nego u udrugama civilnog društva. 

Zato su, u pravilu, udruge civilnog društva produktivnije u formuliranju i dosljednije u zastupanju novih, naprednijih društvenih standarda. Proces prihvaćanja je spor, prate ga obeshrabrujući koraci unazad, ali ustrajan trud ima smisla. Prihvaćanje novih standarda, zapravo promjena društvene paradigme, nastupi kad na vlast dođe generacija odrasla u ozračju ideja koje je godinama zastupalo civilno društvo.

Za medijska izdanja Business Media Group-e Poslovni savjetnik i Udruga.hr razgovarao novinar mr.sc. Goran Jungvirth

Fotografije: Irena Sinković PS/SM