Odrasli koji su već odavno odselili iz roditeljskog doma te se nakon niza godina poput bumeranga vratili roditeljima, nazivaju se „bumerang“ djecom. 

Istraživanje koje  su 2008. godine proveli dr. Anđelko Akrap i mr. Ivan Čipin s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu: Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj pokazalo je da oko 57 posto mladih u dobi od 25 do 29  godina  živi kod roditelja. Stanje je još kritičnije kod onih koji nisu u braku jer više od 40 posto njih koji imaju od 35 do 44 godine nema vlastiti stan i još uvijek živi kod roditelja.
Obzirom na situaciju u kojoj je sve teže osigurati stambeno pitanje, mladi se sve češće odlučuju na povratak roditeljskom domu. Iako samostalni i zaposleni, a nerijetko i u braku, odlučuju se za takav potez jer je vrlo teško uštedjeti novac za vlastiti stan kada vam gotovo polovica  primanja odlazi na plaćanje podstanarskog stana. Mnogi smatraju da je plaćanje stanarine, kao i plaćanje doživotnih kredita bacanje novca u vjetar, stoga se radije odlučuju ponovno živjeti s roditeljima, bar na određeno vrijeme dok financijski ne stanu na noge.
Naravno da su od pamtivijeka djeca živjela  s roditeljima u istim domovima, no prije su razlozi bili drugačiji, a danas se radi o nemogućnosti rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Recesija je imala svoje prste i u ovom segmentu, tako da su slučajevi „bumerang“ djece posljednjih godina sve učestaliji.

Prof. dr. sc. Anđelko Akrap s katedre za demografiju  pri Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, za portal Crozilla.com govori: “Hrvatsku muči niz problema koji su i bez gospodarske krize dugo prisutni, a to je nepriuštivost stana mladim ljudima i nesigurna zaposlenost. Negativna je strana dugog ostajanja u roditeljskom domu,  ali i povratka u roditeljski dom nakon odlaska (bilo zbog financijske prirode, bilo zbog krize u braku) odgoda osamostaljenja. Sasvim je drugi problem povratak roditeljima sa cijelom obitelji. To može biti samo trenutno rješenje problema jer se  pokazalo da život s roditeljima onih koji imaju svoju obitelj nije baš dobra odluka. Roditelji se miješaju u brak svoje djece, a to ne vodi dobrome. Hoću reći, ono što je kratkoročno dobro,  a to je da se mogu osloniti na nekoga, dugoročno nije rješenje.“

Nažalost, u ovom su trenutku  mladi parovi u najnezavidnijem položaju. Naime, u trenucima kada je mladim obiteljima najbitnije da žive samostalno,  financijske mogućnosti im to ne dozvoljavaju, pa su prisiljeni živjeti na grbači svojih roditelja. „Bumerang“ djeca više ne plaćaju  visoke  stanarine i  režije, nego ih u većini slučajeva s roditeljima dijele po pola,  a stambeni je kredit ostavljen na čekanju za neka bolja vremena.
Financijska strana, tj. ušteda,  prednost je  ovakvog načina življenja, a  privatnost  je potpuno zanemarena. To zorno pokazuje i slijedeći primjer. Kristina, 28-godišnja majka djeteta starog godinu dana,  nakon dvije godine podstanarstva sa svojom se obitelji odlučila vratiti roditeljima. U razgovoru za Crozilla.com kaže: „Razlozi našeg povratka roditeljskom domu bili su isključivo financijski. Nakon dvije godine plaćanja podstanarstva i previsokih računa , muž i ja smo shvatili da je to bacanje novca u vjetar i odlučili se privremeno doseliti mojim roditeljima, a novac koji smo ranije davali raznim najmodavcima stavili smo sa strane i stvarno uštedjeli.“

Problem je rasprostranjen i  u drugim zemljama

O ovim je problemima provedeno i istraživanje koje su proveli dr. Anđelko Akrap i mr. Ivan Čipin pod nazivom: „Socijalitetni sterilitet u Hrvatskoj - Zašto smo neoženjeni i neudane?“. Prema riječima prof. Akrapa to je istraživanje pokazalo da  je dugo ostajanje doma ili povratak u obitelj osobito izražen u Italiji i  Španjolskoj i da je teško točno razlučiti kada je  povratak u roditeljski dom posljedica krajnje nužde. Kao pozitivnu stranu ovog fenomena prof. Akrap navodi da upravo oslanjanje na obitelj znači da takva osoba nije socijalno isključena.
Ovakvi  se slučajevi ne događaju samo kod nas - problem  je rasprostranjen po cijelom svijetu, a posljednjih su godina „bumerang“ djeca uzela maha na svim područjima.  Američki mediji mnogo govore o ovom problemu, a prema njihovim se istraživanjima procjenjuje da oko 80 milijuna kućanstava funkcionira  po principu suživota već odrasle djece i roditelja. Naime, kod njih se događaju još čudnije stvari. Nerijetko ćete u američkim naseljima za umirovljenike moći vidjeti sretne mlade obitelji koje su se uselile u domove svojih roditelja u mirovini ili djedova i baka.

Naravno da je ovaj problem uzeo maha i na europskom području, a prof.Akrap za Crozilla.com komentira: “U Hrvatskoj je, kao i u  drugim zemljama na jugu Europe, već dugo prisutan problem ne samo povratka  u roditeljski dom nakon lomova u braku ili financijskih problema povezanih s gospodarskom krizom, već je dugo ostajanje u roditeljskom domu, osobito muškaraca, trajni problem.  Nije tome razlog samo financijske naravi već i lagodiniji i bezbrižniji život uz roditelje.“

Za Nedjeljka Markovića, dipl. socijalnog radnika i predsjednika udruge Pragma, problem „bumerang“ djece nije povezan samo sa stambenim pitanjem, već i sa pitanjima zapošljavanja te podrške zajednice u prevladavanju poteškoća mladih. On za portal Crozilla.com kaže da istraživanja usmjerena mladima većinom istražuju devijacije i psihopatološke pojave (ovisnosti, nasilje, kriminalitet), dok su pitanja integracije mladih u zajednicu zapostavljena. Separacija djece od roditelja u smislu stambenog odvajanja, promatrana kroz model životnog ciklusa, jedan je od ključnih događaja u daljnjem razvoju zdrave ličnosti mlade osobe, naglasio je Marković i dodaje: „Stambeno zbrinjavanje mladih uglavnom prate i drugi, pozitivni ili negativni događaji – sklapanje braka, prvi posao, istraživanje vlastitih i osobnih interesa (putovanja, kulturna događanja, zabava), bolesti i slično. Povratak u roditeljski dom ne mora nužni biti negativan, posebno ako se time preveniraju brojni problemi – beskućništvo mladih (koje je u porastu u Europi), rastave brakova, alkoholizam i druge ovisnosti. Istraživanja su pokazala da je za zdrav razvoj osobe nužno barem jedna podržavajuća osoba u okruženju, a u slučaju „bumerang“ djece, to su upravo roditelji.“ – zaključio je Marković.(PS/MŠ)