Sandro Kraljević: Zbog čega se (ne) plašimo koronavirusa?

Pričam nekidan s jednom kolegicom o ovoj novonastaloj situaciji koja nas je sve iznenadno zatekla. Kaže da je ovi dani podsjećaju na proljeće 1986., kada se dogodila eksplozija u Černobilu. Sunčani, proljetni dani koji te naprosto mame da izađeš na ulicu. Priroda se budi, cvijeće cvjeta, prizor kao iz bajke – a zapravo je iz horor filma. Umjesto da vrve ljudima, ulice su prazne. Želiš izići van uživati u tom prekrasnom vremenu, a ne smiješ. Ne smiješ jer je opasno. Baš čudan osjećaj.


Što se događa? Zbog čega su ulice i trgovi prazni? Njima hara neprijatelj – toliko malen da je nevidljiv golim okom, a opet toliko moćan da je u svega nekoliko dana cijeli svijet bacio na koljena. Nisam bio rođen u doba černobilske katastrofe, ali mnogi od vas jesu. I tek sada mogu barem približno razumjeti kakav je to bio osjećaj.

Nekontrolirano širenje koronavirusa u nama je izazvalo različite reakcije. Jedni su “umrli od straha” te svoje vrijeme provode na portalima, čitajući najnovije vijesti, istovremeno mahnito dezinficirajući ruke, i brinući o budućnosti. Drugi pak i dalje ležerno sjede na kavama, kao da se ama baš ništa ne događa. Kako to? Što se to događa u našim glavama? Što li je taj mali nevidljivi neprijatelj napravio pa da smo tako polariziranih stavova i razmišljanja?

Objasnit ću jednu i drugu krajnost. Krenimo prvo sa skupinom ljudi koji možda već danima ne spavaju od brige i neizvjesnosti, a ruke su im gotovo pa krvave od isušenosti uzrokovane raznim dezinficijensima. Svjedoci smo manične kupovine dugotrajnih namirnica u trgovačkim lancima i borbama za toaletni papir. Dok police s higijenskim sredstvima zjape prazne, vlasnici tih trgovina zadovoljno trljaju ruke povećanim prometom.

U redu, možda je 50 pakiranja toaletnog papira zaista previše. Međutim, iz nekog razloga se sva ta količina ljudi “slila” u trgovačke centre i natjerala ih da popune svoje košarice, a posljedično i police sa zalihama. Koronavirus je, blago rečeno, “posijao” puno straha za sobom.

Strah je vrlo snažna emocija koja ima sposobnost gotovo pa u trenutku promijeniti naše ponašanje. Kada je prisutna u izrazito velikoj količini, može nas natjerati da činimo čak i sulude stvari. Kao da u potpunosti izgubimo realnu percepciju stvarnosti. Kao što se anoreksična djevojka u ogledalu i dalje vidi debelom, tako i mi naša kolica pretrpana toaletnim papirom očigledno smatramo nedostatno punima.

Uzeo sam toaletni papir samo kao jedan od primjera. Ta “suluda” ponašanja mogu rezultirati i time da doslovno svakih pet minuta peremo ruke, jer svuda oko sebe počinjemo vidjeti zarazu. Pa s vremenom prestajemo dodirivati stvari oko sebe, i stalno provjeravamo najnovije informacije o razvoju bolesti i novooboljelima. Glavom nam se počinju “motati” raznorazne negativne misli – o zarazi, razbolijevanju, neizvjesnoj budućnosti, crnim scenarijima, propasti i čemu već sve ne. To može itekako narušiti našu psihološku dobrobit.

Strah od nepoznatog je posebice koban za nas ljude, a koronavirus je upravo to – nepoznato. Nova bolest koja se nedavno javila, čije se metode liječenja u ovom trenutku još uvijek ispituju, i s načinima prijenosa s kojima još uvijek nismo svi upoznati u potpunosti.

Tim anksioznim tegobama posebice mogu biti izloženi oni koji su i inače u životu skloniji brigama.

Najnovija istraživanja kažu da čak 4% stanovništva ima neki oblik anksioznog poremećaja. Period preživljavanja u doba epidemije koronavirusa za neke od njih može biti pravi pakao brige.

Međutim, znači li to da se ne trebamo brinuti? Da to što oni rade je loše? Naravno da ne. Sasvim je razumljivo i prihvatljivo brinuti oko vlastitog zdravlja i zdravlja vaših bližnjih – samo do koje mjere? Kada “normalna” briga prerasta u patološku? Kada zbog te brige počinjemo toliko patiti da nam je narušeno fizičko, a i psihološko zdravlje? Pod utjecajem tolikog broja informacija u medijima vrlo je lako “skliznuti” u abnormalno.

Istina, životi će nam se sada promijeniti, ali to ne znači da trebamo od jutra do mraka patiti od brige. Pandemiju virusa ne možemo spriječiti, kao što ne možemo utjecati na globalno zatopljenje, siromaštvo i glad u svijetu, ili makroekonomske trendove koji će sada nastupiti. Možemo utjecati isključivo na ono što je u našem krugu utjecaja, a to je naše ponašanje.

Odgovornim ponašanjem napravit ćemo sve što je u našoj moći, a možda će to biti – sasvim dovoljno. Ponašanjem koje će biti rezultat utjecaja provjerenih i objektivnih činjenica, a ne naših nekontroliranih emocija i pretjerane brige.

A što je s ovima koji su na drugoj krajnosti? Koronavirus je nevidljiv, i upravo zbog toga ga neki tako nonšalantno shvaćaju. Misle da zbog toga što je nevidljiv da im ne može nauditi. Da se obolijevanja događaju u drugom gradu ili u susjednom kvartu. Da ih je i dalje toliko malo da neće stupiti u kontakt sa zaraženim. Da će ih virus nekako “preskočiti”. Isprike na mojoj iskrenosti, ali njihovo stajalište je sasvim opravdano – i dozvolite mi da objasnim zbog čega.

Mi ljudi imamo nešto što se u psihologiji zove “vjerovanje u siguran svijet”. Unatoč svom kriminalu, naš život je više-manje siguran – sigurniji barem nego u nekim drugim zemljama. Znamo da možemo sasvim normalno izići na ulicu, sjesti u omiljeni kafić ili voziti se javnim prijevozom, i da nam se pritom ništa loše neće dogoditi – u velikoj većini situacija. Štoviše, izlazimo na ulice, sjedamo u kafiće i vozimo se javnim prijevozom ne razmišljajući pretjerano o tome da će nas netko napasti, silovati ili ubiti. I navikli smo na to da možemo sasvim mirno obavljati neke od najosnovnijih i najbanalnijih aktivnosti u našem danu. Uvjerenje da je svijet više-manje sigurno mjesto toliko se duboko “ukorijenilo” u nama.

I onda se javio neki tamo koronavirus, koji je preko noći pokazao da to naše uvjerenje ipak nije ispravno – svijet više nije sigurno mjesto. Svi koji malo bolje poznaju ljudsku psihologiju znaju da se uvjerenja vrlo teško mijenjaju, a preko noći nemoguće. Kako to da sam jučer mogao sjesti u kafić i popiti na kavu, a danas ako to napravim – život mi je ugrožen? I onda potencijalno ugrožavam i druge živote? Našem mozgu je to vrlo teško pojmiti.

U tome je sukus cijelog problema – ta šalica kave koja je do jučer bila sasvim normalni dio svakodnevice danas je možda uzrok teške bolesti. Mi ne znamo tko je sjedio na toj stolici do maloprije, je li konobar temeljito dezinficirao šalicu iz koje pijemo, te je li možda tom terasom prije svega 10 minuta prošao netko od zaraženih i slučajno kihnuo. I svakim novim danom kojim odbijamo prihvatiti da svijet više nije toliko sigurno mjesto kao prije povećavamo rizik od zaraze. Naravno da to znači da mi možemo i dalje svakog dana piti kavu i biti zdravi k’o dren – ali se povećava vjerojatnost za obolijevanjem.

Kako da se onda postavimo na kraju? Trebamo li biti ležerni i dalje ispijati kave, ili manično brinuti i prati ruke? Hajdemo odabrati neku zlatnu sredinu. Hajdemo se prisjetiti onoga što mi kao pojedinci možemo napraviti, i što je pod našom kontrolom – jer upravo ćemo na taj način napraviti najviše. PS/SŠ

 

Podjeli:
Tagovi:

Newsletter

Hosted by Mydataknox