„Izazovi i opasnosti su brojni i puno toga nedostaje da se djeci osigura sigurno i poticajno okruženje“: 35 godina SOS Dječjeg sela – tri i pol desetljeća stvaranja sigurnijeg djetinjstva

Iduće godine SOS Dječje selo obilježit će 35 godina djelovanja u Hrvatskoj – tri i pol desetljeća tijekom kojih su se mijenjali društvo, obitelji, potrebe djece i načini na koje im pružamo podršku, ali je jedna stvar ostala ista: uvjerenje da svako dijete ima pravo odrastati u sigurnom, poticajnom i toplom okruženju. 

Od svojih početaka do danas SOS Dječje selo izraslo je u organizaciju čiji rad nadilazi samu skrb o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U središtu njihova djelovanja danas su i prevencija izdvajanja djece iz obitelji, podrška roditeljima i obiteljima u riziku, pomoć mladima na putu prema samostalnosti te stvaranje društva u kojem djeca i mladi imaju priliku razviti svoje potencijale. Iza svakog programa, projekta i brojke, međutim, nalaze se stvarni ljudi i stvarne životne priče. 

Djeca kojoj je trebala sigurnost, mladi kojima je trebala podrška pri osamostaljivanju, roditelji kojima je u teškom trenutku trebala pomoć – ali i brojni zaposlenici, stručnjaci, volonteri, donatori i partneri koji su tijekom proteklih 35 godina vjerovali da se život jednog djeteta može promijeniti nabolje. 

O tome što znači voditi organizaciju kojoj su u središtu djeca, koliko se taj posao promijenio kroz desetljeća, s kojim se izazovima susreću danas i kakvu budućnost žele graditi, razgovaramo s predsjednicom Udruge SOS Dječje selo Hrvatska Marizom Katavić i nacionalnom direktoricom Udruge Višnjom Tuškan-Krupić. Posebno nas zanima i njihova osobna perspektiva – što ih je dovelo u ovu organizaciju, što ih u njezinu radu najviše pokreće te što su ih djeca i njihove životne priče naučile o odgovornosti, obitelji, solidarnosti i društvu u kojem živimo.

Poslovni savjetnik: Dječje selo iduće godine obilježava velikih 35 godina djelovanja u Hrvatskoj. Kada pogledate tih tri i pol desetljeća, što smatrate najvećim uspjehom Udruge – i po čemu želite da se tih 35 godina pamti?

Mariza Katavić: Prije nego odgovorim na Vaše pitanje, htjela bih se osvrnuti na naše početke i na našu prošlost jer razumijevanje sadašnjosti i planiranje budućnosti je nemoguće bez poznavanja prošlosti. To sam tijekom svoje profesionalne karijere stalno govorila svojim studentima. Naime, sve ove godine kao predsjednica Udruge SOS Dječje selo Hrvatska radim pro-bono, a inače sam sve do umirovljenja bila sveučilišni profesor ekonomskih predmeta na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Naša povijest je počela krajem 1991. godine u jeku Domovinskog rata kada su nevladinu udrugu grupe entuzijasta kontaktirali iz međunarodne udruge SOS Kinderdorf International sa vrlo konkretnim prijedlogom pomoći i željom da djeci koja su u ratu uvijek najviše izložena stradanjima, želeći im osigurati sretan, miran, siguran i normalan život u obiteljskom okruženju. I tako smo počeli, kako se kaže „od nule“. 

Tek u veljači 1992. registrirani smo kao Udruga SOS Dječje selo Hrvatska kao članica međunarodne federacije SOS Kinderdorf International. Počeli smo sa svega pet ili šest zaposlenika, a Višnja je bila jedna od prvih i zadužena za fundraising. Moram je pohvaliti jer je tijekom nekoliko godina postala najbolji fundraiser u čitavoj našoj regiji.

U proljeće 1992. počeli smo tražiti lokaciju za prvo selo u kojem bi u obiteljskim kućama živjele SOS mame sa petero ili šestero djece bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi. Došli smo u Lekenik, gdje nas je lokalna zajednica vrlo toplo primila. I tako je počela naša priča. Prvo dijete, dječak, došao je u SOS Dječje selo Lekenik početkom 1993. godine. Selo ima 15 obiteljskih kuća u kojima žive naše SOS obitelji na čelu sa SOS mamom, a njihov rad prate i podržavaju direktor Sela, pedagoški pomoćnik i seoski majstori koji također žive u Selu. Tu je i podrška ostalih djelatnika poput socijalnih radnika, pedagoga, psihologa…

Razvijali smo se, kako bi se to današnjim korporativnim rječnikom reklo „organski“. Najprije SOS Dječje selo Lekenik, pa SOS Dječje selo Ladimirevci, pa SOS Zajednice mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku, SOS Društveni centar i vrtić u Lekeniku, pa sustav polusamostalnog življenja za naše mlade, uspostava SOS Mobilnih timova za pomoć obiteljima u potrebi u lokalnim zajednicama i tako dalje. jako puno projekata koji su svi, s ponosom to ističem, uvijek dobro prihvaćeni kako od lokalnih zajednica, tako i od nadležnih državnih institucija. To smatram našim najvećim uspjehom – da smo prepoznati kao koncept rada s djecom u potrebi koji je uspješan i koji daje vidljive rezultate te kojem se vjeruje.

Uspjesi naše djece najbolje pokazuju da je naš rad u ovih 35 godina bio vrlo dobar i kao takav prepoznat je i od nadležnih institucija, a posebno smo ponosni na brojna priznanja koja smo dobili za naš rad. 35 godina živimo i radimo kao obitelj, bez obzira što nas sada ima puno i što radimo na mnogo projekata. 

Uvijek su djeca i mladi na prvom mjestu, to su naša djeci, naši mladi – tu smo za njih kada im je pomoć potrebna. 

I po tome želim da nas se pamti, a Višnja će vam više reći o detaljima.

Višnja Tuškan-Krupić: Prije svega, danas kada pogledam u prošlost, mogu reći da prvenstveno osjećam ponos. Od početka djelovanja Udruge SOS Dječje selo u Hrvatskoj, više od 1000 djece bilo je obuhvaćeno obiteljskim tipom skrbi kakvog pružamo. Značajni su uspjesi naših mladih u ostvarivanju svojih potencijala, kako u profesionalnom tako i u privatnom životu. Tako većina djece koja su odrastala u SOS Dječjim selima, danas su se ostvarila kao uspješni roditelji, pa tako možemo reći da smo ponosni na čak 60-ero unučadi. Srca su nam puna kada ta ista djeca, današnji odrasli ljudi, dolaze u posjet bilo kod SOS mame, na božićnu proslavu ili Dan Sela sa svojom obitelji. Vraćaju se u svoju SOS obitelj, koja je tu uvijek za njih. Uspjeh naše djece je i naš uspjeh, a najvećim uspjehom smatram činjenicu da niti jedno biološko dijete naše djece nije u našem sustavu, odnosno ne odrasta u skrbi SOS Dječjeg sela Hrvatska. Svakako ističem i uspjehe naših mladih, koji se mogu pohvaliti sportskim i umjetničkim postignućima, kao i magisterijima te doktoratima. 

Svijet se promijenio, ali potreba za obitelji, za sigurnosti, mirom i ljubavi ostala je uvijek prisutna

Poslovni savjetnik: Kada je SOS Dječje selo počinjalo djelovati u Hrvatskoj, potrebe djece i obitelji bile su drukčije nego danas. Kako se tijekom tih 35 godina promijenio način na koji razumijemo potrebe djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi?

Višnja Tuškan-Krupić: SOS Dječje selo u Hrvatskoj je počelo djelovati u vrijeme Domovinskog rata, 1992. godine. Iako je to bilo prije dugih 35 godina, naš način na koji razumijemo potrebe djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi ostao je isti. Temelj našeg rada od samoga početka bio je uspostava bliskog i podržavajućeg odnosa SOS mame i povjerenog nam djeteta, a upravo takav je i dan danas. Potrebe djece onda i danas su iste - svako dijete koje ne odrasta u biološkoj obitelji treba siguran, emocionalno uravnotežen i podržavajući dom.

Mariza Katavić: Svijet se promijenio, naše društvo se promijenilo i vrijednosti su se promijenile, ali potreba za obitelji, za sigurnosti, mirom i ljubavi ostala je uvijek prisutna. Mi smo tu da djeci pomognemo kada im je to najviše potrebno. Osiguravamo im siguran i topao dom, mir, pažnju, nježnost i ljubav, tako da se odgovor na potrebe djece nije previše promijenio svih ovih godina, kao što je Višnja rekla. 

Poslovni savjetnik: Danas se puno govori o tome da je najbolja zaštita djeteta ona koja, kada god je to moguće i sigurno za dijete, sprječava njegovo izdvajanje iz obitelji. Koliko je prevencija danas važan dio vašeg rada i s kakvim se problemima obitelji najčešće obraćaju za pomoć?

Višnja Tuškan-Krupić: Prije 14 godina na području SOS Dječjeg sela Lekenik, točnije u Sisačko-moslavačkoj županiji, započeli smo s programom za jačanje bioloških obitelji. Dvije godine kasnije, Program jačanja obitelji, pokrenuli smo i na području Osječko-baranjske županije, odnosno SOS Dječjeg sela Ladimirevci. Direktnim radom naših SOS Mobilnih timova, kojeg čine stručnjaci s područja socijalnog rada i psihologije, pružamo pomoć i podršku obiteljima u potrebi, s ciljem prevencije izdvajanja djece iz obitelji. U sklopu preventivnog rada organizirali smo i Savjetovalište za roditelje one djece koja odrastaju u skrbi naših Dječjih sela, kao i za roditelje iz lokalne zajednice koji trebaju podršku. 

U sklopu savjetovališta, stručnjaci rade na jačanju roditeljskih kompetencija te roditeljima pružaju direktnu pomoć oko odgoja djece koja pokazuju određene teškoće u obrazovanju, ponašanju, emocionalnom i socijalnom funkcioniranju. Naši stručnjaci su dodatno educirani i pružaju terapijsku podršku djeci i roditeljima prema potrebi. 

Svojim aktivnostima i radionicama s osnovnoškolskom djecom iz lokalne zajednice obuhvatili smo više stotina djece, a kroz naš projekt mobilne terapijske pomoći, popularnog naziva TOMBI, osigurali smo podršku obiteljima na potresom pogođenom području. Sami TOMBI je šareni kombi koji je preuređen i potpuno prilagođen za provođenje terapija i savjetovanja za djecu.

Mariza Katavić: Izdvajanje djeteta iz biološke obitelji uvijek je drastičan i bolan krajnji rezultat. No, nažalost smo vrlo često svjedoci da je to jedino rješenje za dijete, koje možda u nekim slučajevima traje čak i suviše dugo jer emocionalno i fizičko zlostavljanje i zanemarivanje ostavlja vrlo teške posljedice na mentalno, ali i fizičko zdravlje djeteta. 

Poslovni savjetnik: U radu s djecom vjerojatno nema prostora za brza i jednostavna rješenja. Koliko je teško izgraditi povjerenje s djetetom koje je prošlo kroz teška životna iskustva i što je najvažnije da bi se ono ponovno osjećalo sigurno?

Višnja Tuškan-Krupić: Tako je, svako dijete je posebno i rad s njima traži određeno vrijeme kako bi ponovno stekli povjerenje prema odraslim osobama te osjetili da postupaju u njihovom najboljem interesu. Jako im je važno da ono što im je obećano se i ispuni. Djeca trebaju stabilnost, sigurnost u vidu zaštite, osjećaja da su viđeni i da ih se uvažava. Svi oblici ugroze djece u našem sustavu su apsolutno zabranjeni. Godinama se vodimo stavom nulte tolerancije na bilo kakvu ugrozu djetetovih prava i dobrobiti. 

Mariza Katavić: Svako dijete koje dođe k nama je preplašeno, traumatizirano, nesigurno, nepovjerljivo, oprezno i potrebno je puno vremena i strpljenja da bi se djetetu vratila vjera u ljude. Kad dođem u naša Sela i SOS Zajednice mladih i kada vidim djecu koja su kod nas dulje vrijeme, uvijek ostajem oduševljena i zapanjena pozitivnim promjenama u ponašanju djece. To se najbolje vidi u našim dramskim predstavama, koje su također oblik terapijskog rada, koje se održavaju u našem SOS Društvenom centru. Tada se najbolje vidi kako se svako dijete mijenja, stječe sigurnost i hrabrost. 

Poslovni savjetnik: Što se događa kada dijete koje je odrastalo uz podršku SOS Dječjeg sela postane punoljetno? Koliko su mladi spremni za samostalan život i gdje im je najpotrebnija pomoć nakon izlaska iz sustava skrbi?

Višnja Tuškan-Krupić: Mlada osoba sa završenom srednjom školom i napunjenih 18 godina ima izbor uključiti se u naš program za mlade pod nazivom Program polusamostalnog življenja. Ovim programom mladima pružamo financijsku i savjetodavnu pomoć pri traženju zaposlenja, rješavanju stambenog pitanja i pri donošenju svih ostalih zahtjevnih, životnih odluka. Ukoliko mlada osoba želi nastaviti daljnje školovanje na visokoškolskim učilištima, mogu ostati u našem praćenju radi podrške. Zahvaljujući 20-godišnjoj suradnji sa gradom Zagrebom, našim mladima su na raspolaganju tri gradska stana koja koriste u procesu osamostaljivanja uz minimalne troškove stanovanja. Od prošle godine i grad Osijek ustupio nam je na raspolaganje dva gradska stana za potrebe mladih u Osijeku. Zaposlenje i osigurano stanovanje su najvažniji čimbenici za samostalni život naših mladih, a na sve to ih se priprema tijekom njihovog života i školovanja u SOS Zajednicama mladih, stambenim zajednicama u koje djeca, po završetku osnovne škole, prelaze iz SOS Dječjih sela. 

Podrška u samostalnom životu za svaku mladu osobu je od esencijalne važnosti, a to znači pružiti podršku kada im je teško: u bolesti, u nesnalaženju, a ponajviše strahu od neizvjesne budućnosti. Naši mladi nisu napušteni s punoljetnošću – mi ne zatvaramo svoja vrata. Tu smo za njih da im pomognemo u svim njihovim izazovnim i stresnim situacijama u životu.

Mariza Katavić: U početku našeg rada imali smo malu djecu, ali kako su djeca rasla znali i smo da tadašnji sustav ne zadovoljavao potrebe mladih, koji su nakon navršenih 18 godina morali izaći iz sustava skrbi i snalaziti se sami kako znaju i umiju. Stoga smo na vrijeme smo počeli razmišljati o tom problemu i naše rješenje je bilo polusamostalni život, a to znači podrška u traženju zaposlenja, rješavanje stambenog pitanja, savjetovanje u zahtjevnim životnim situacijama i materijalnu pomoć.

Osjećaj pripadnosti u obitelji, u zajednici i u vršnjačkoj grupi za svako je dijete od krucijalne važnosti

Poslovni savjetnik: Koliko je za djecu važan osjećaj pripadnosti – činjenica da imaju nekoga tko će ih dočekati, saslušati, ohrabriti i biti uz njih i kada naprave pogrešku?

Mariza Katavić: Svakoj osobi je važna spoznaja da ima nekoga kome se može povjeriti, kome se može požaliti i može vjerovati, odnosno da ima obitelj. Mi im to osiguravamo - ne nužno biološku obitelj, ali ipak jednako važnu i jednako podržavajuću obitelj. 

Višnja Tuškan-Krupić: Osjećaj pripadnosti u obitelji, u zajednici i u vršnjačkoj grupi za svako je dijete od krucijalne važnosti. Taj element koji djecu čini sigurnom i daje im osjećaj da su voljeni i važni, prisutan je u obiteljskom tipu skrbi SOS Dječjeg sela kao i u svakoj funkcionalnoj biološkoj obitelji. Svi naši stručni djelatnici svjesni su da djecu treba slušati, ohrabriti i biti uz njih kada im je teško. To je dio naše misije i našeg stručnog rada. 

Poslovni savjetnik: Kada govorimo o radu SOS Dječjeg sela, često govorimo o programima, brojkama i rezultatima. Koji je, međutim, trenutak iz vašeg osobnog iskustva u Udruzi koji vas je najviše dirnuo i zbog kojeg ste pomislili: „Zbog ovoga ovaj posao ima smisla“?

Višnja Tuškan-Krupić: Svakodnevni rad u rukovođenju Udrugom kao vječna briga o financiranju svih troškova, pronalaženju adekvatnih suradnika, osiguranju provedbe svih aktivnosti i programa znaju bit jako zahtjevni i stresni te se ponekad pitam: a što meni ovo treba? Tada se uputim u posjetu SOS Dječjim selima ili SOS Zajednicama mladih i po samom dolasku srce mi se ispuni toplinom i zajedništvom naše SOS obitelji. Kada vidim nasmijana lica naših najmlađih i saznam koje su sve uspjehe postigli naši mladi, sve brige se rasplinu i iznova samoj sebi potvrdim koliko ovaj posao ima smisao.

Mariza Katavić: Tih lijepih trenutaka ima  jako mnogo i teško je izdvojiti jedan ili dva. Možda ponos i radost kada je naša mlada osoba Daliborka 2016. godine na Generalnoj skupštini dobila Best Achivement Award - međunarodno priznanje za najveća postignuća u osobnom razvoju, u konkurenciji od 500 uspješnih mladih ljudi iz cijelog svijeta. U mom slučaju rad za Udrugu nije posao, ja sam volonterka i tu ulažem svoje slobodno vrijeme. Ali, zato kad dođem u naše Selo na neku predstavu, proslavu ili događanje pa vidim nasmijana lica djece i mladih kad pričam s njima o njihovim postignućima, kada ih vidim kako rastu i postaju ljudi… ti trenuci su neprocjenjivi i zbog njih ovaj moj „posao“ još uvijek ima smisla. 

Poslovni savjetnik: Mariza, kao predsjednica Udruge, što je za vas najveća odgovornost koju nosi ta funkcija? Višnja, kao nacionalna direktorica, s kojim se najvećim izazovima svakodnevno susrećete u vođenju organizacije?

Mariza Katavić: Ja jesam predsjednica Predsjedništva Udruge, koje broji pet članova, i svi smo, kao što sam već ranije rekla, volonteri. 

Svi mi svojim imenom i profesionalnim ugledom jamčimo da Udruga poštuje sva pravila struke, zakone i najsuvremenija svjetska dostignuća i praksu u sustavu skrbi o djeci. Jamčimo da pažljivo nadziremo raspolaganje doniranim nam sredstvima, odobravamo planove i budžete, nadziremo poštivanja dječjih prava, vodimo računa da naši djelatnici imaju sva zakonom zagarantirana prava (godinama smo dobivali plaketu Partner godine) i radimo sve što svaka odgovorna uprava dobro vodeće organizacije treba i mora raditi.

Za mene biti predsjednica naše Udruge uvijek je bila izuzetna čast, privilegija, ali i odgovornost. 

Višnja Tuškan-Krupić: Izazovi su svakodnevni i često intenzivni no, uz godine mog iskustva, podršku Predsjednice Katavić i profesionalnost timova u svim programima koje čini Udruga SOS Dječje selo Hrvatska - nema te prepreke koju ne možemo savladati. Naravno, kao nevladina organizacija pratimo sve zakonske promjene i djelujemo u skladu s njima od samog početka rada. Također, suradnja s nadležnim institucijama dio je naše svakodnevice, kako bismo pronašli „svoje mjesto“ u zakonodavstvu Republike Hrvatske.

Poslovni savjetnik: Rad s djecom i mladima zahtijeva stručnost, ali i ogromnu emocionalnu angažiranost. Kako se zaposlenici i stručnjaci SOS Dječjeg sela nose s teškim životnim pričama djece s kojima rade?

Višnja Tuškan-Krupić: Zaposlenici naše Udruge su naša najveća vrijednost koju imamo jer bez njih i njihovog požrtvovnog i profesionalnog rada ne bismo bili to što danas jesmo. 

Stoga se djelatnicima omogućuje stručno usavršavanje, obavezna mjesečna supervizija, programi oporavka prema potrebi, teambuilding, individualno savjetovanje ili terapija prema potrebi.

Mariza Katavić: Naši djelatnici su vrhunski profesionalci. Selekcija koju provodimo za svaku poziciju je izuzetno stroga i zahtjevna. Posebno bih željela istaknuti naše SOS mame i SOS tete koje su svoj život posvetile dobrobiti povjerene im djece. One su naši heroji, naša snaga, njima svaki dan trebamo reći „hvala“. Svi mi ostali nastojimo ne razmišljati o tome što je bilo prije, već nastojimo usmjeriti sve svoje znanje, snagu, energiju, empatiju u stvaranje okruženja koje će djetetu omogućiti oporavak i sretno, mirno i zadovoljno djetinjstvo i mladost. To sve nas oplemenjuje i osnažuje da se borimo dalje i da nikada ne odustajemo.

Društvo je postalo puno senzibilnije na prava djece i na svaki oblik nasilja nad djecom

Poslovni savjetnik: Koliko se promijenio odnos hrvatskog društva prema djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi? Jesmo li danas kao društvo senzibiliziraniji nego prije 35 godina ili još uvijek postoje predrasude koje moramo razbijati?

Mariza Katavić: Svakako se promijenio i to nabolje. Smatram da je cijelo društvo postalo puno senzibilnije na prava djece i na svaki oblik nasilja nad djecom. Naravno da bi moglo biti još bolje, mjesta za napredak uvijek ima. 

Višnja Tuškan-Krupić: Zakonodavstvo i zagovaranje dječjih prava u odnosu na djecu u alternativnoj skrbi postiglo je vidljive napretke kroz zakonske propise, povlastice i svjesnost o potrebama djece u alternativnoj skrbi i podršci koja im je potrebna pri osamostaljivanju. S jedne strane možemo reći da su građani Hrvatske senzibilni kada treba pomoći djeci. To pokazuje i činjenica da djecu i mlade koja odrastaju u SOS Dječjim selima podržava čak 40.000 građana i to svojim redovnim mjesečnim donacijama. Tu su i dugoročna partnerstva s tvrtkama diljem Hrvatske koje nas podupiru. S druge strane, među mladima postoje određene predrasude prema onima koji odrastaju u alternativnoj skrbi, pa se i naše mlade osobe ponekad libe reći gdje odrastaju.

Poslovni savjetnik: Koliko su za vaš rad važni donatori, građani, tvrtke i volonteri? Što biste danas poručile nekome tko želi pomoći, ali možda ne zna na koji način njegov doprinos može konkretno promijeniti život jednog djeteta?

Višnja Tuškan-Krupić: Bez pomoći naših prijatelja, redovnih donatora i tvrtki ne bismo bili u mogućnosti pružiti svu potrebnu skrb i brigu našoj djeci te smo im na tome jako zahvalni. 

Svi koji žele pomoći našoj djeci mogu to učiniti na razne načine, a sve informacije o tome mogu pronaći na našoj web stranici www.sos-dsh.hr 

Mariza Katavić: Mi smo nevladina udruga koju sustav prepoznaje kao alternativni oblik obiteljske skrbi o djeci te nas sukladno tome i dijelom financijski podupire. Ali, kao što je Višnja rekla – bez pomoći naših donatora, dobrih ljudi iz cijele Hrvatske ne bismo mogli činiti sve što činimo i na tome im hvala. 

Poslovni savjetnik: U vremenu društvenih mreža, digitalizacije i sve bržeg načina života, s kakvim se novim izazovima suočavaju djeca i mladi? Postoje li problemi današnje generacije koji prije deset ili dvadeset godina jednostavno nisu postojali?

Mariza Katavić: Višnja će puno bolje odgovoriti na ovo pitanje jer je ona u svakodnevnom kontaktu kako sa djecom i mladima, tako i sa našim djelatnicima. Ja sam osobno izrazito protiv društvenih mreža i svekolikog nedostatka osobne komunikacije, ali to je vjerojatno rezultat generacijskog jaza.

Višnja Tuškan-Krupić: Naša djeca su izložena svim iskušenjima kao i sva ostala djeca, a to znači od cyberbullyinga, otuđenja od vršnjaka, zatvorenosti u vlastiti svijet. Sustav vrijednosti se promijenio. Nažalost, primjećujemo teškoće u komunikaciji, sve slabiju motivaciju za bilo kakve intenzivnije i dugotrajnije aktivnosti i sadržaje, kao i poteškoće iz područja mentalnog zdravlja i emocionalnog funkcioniranja djece. Jedan praktičan primjer koji to potvrđuje jest da su prije 20 godina naši mladi iz Zajednice mladih imali vikendom dopušten izlazak do 23 sata, koji su tada koristili do zadnje minute. 

Danas, većina njih slobodno vrijeme uglavnom provodi u svojim sobama i s mobitelom u ruci, a odgajatelji ih mole da izađu van, barem prošetati. Sve češće su nam upućeni zahtjevi za prijem djece s ozbiljnim teškoćama iz područja mentalnog zdravlja. Dječji psihijatri i psihoterapeuti nikada nisu bili traženiji nego u današnje vrijeme, a nema ih dovoljno.

Poslovni savjetnik: Kada biste mogle promijeniti jednu stvar u hrvatskom sustavu skrbi za djecu i obitelji, što bi to bilo? Što još nedostaje kako bi svako dijete imalo priliku odrastati u sigurnom i poticajnom okruženju?

Mariza Katavić: Danas je jako teško biti roditelj. Izazovi i opasnosti su brojni i puno toga nedostaje da se djeci osigura sigurno i poticajno okruženje. Ali u svakom slučaju tome trebamo težiti – svi – i mi kao Udruga, ali i sve ostale nevladine i vladine organizacije i da ne zaboravimo i svaki pojedinac u ovom našem društvu u ovim zahtjevnim i turbulentnim vremenima.

Višnja Tuškan-Krupić: Kako bi svako dijete dobilo priliku odrastati u poticajnom i sigurnom okruženju biološke obitelji, smatram da bi trebalo sve više ulagati u podršku obiteljima i jačanje roditeljskih kompetencija.

Poslovni savjetnik: Nakon 35 godina iskustva, što biste danas rekle mladim ljudima koji žele raditi u području socijalne skrbi, psihologije, pedagogije ili pomaganja djeci? Što ih taj posao može naučiti o životu, a što im može biti najteže?

Mariza Katavić: Osobno imam puno manje kontakata sa mladim ljudima, kandidatima za različite pozicije u našoj udruzi, ali bih svakom od njih poručila da pored stručnog znanja koje je nužno, prvenstveno moraju imati empatije, strpljenja i puno puno razumijevanja za djecu koja su im povjerena. 

Višnja Tuškan-Krupić: Rad s djecom je jako emocionalno intenzivan. Traži puno osobnih vrlina, snage i znanja, ali pruža puno zadovoljstva, omogućuje osobni rast i neprocjenjiv osjećaj korisnosti. Znajući da smo, svojim znanjem i zalaganjem, doprinijeli sretnom djetinjstvu i vraćanju osmijeha na lice djeteta je neprocjenjivo.

Poslovni savjetnik: I za kraj – kada pogledate prema sljedećih 35 godina, kakav SOS Dječje selo želite vidjeti u Hrvatskoj? Koja je vaša najveća želja za djecu i mlade kojima ćete pomagati 2050-ih?

Mariza Katavić: Naš naziv, SOS, ne znači Save Our Souls, kako mnogi misle već je to akronim za Societas Socialis ili prevedeno „društveno odgovorna zajednica“ ili zajednica koja brine da najslabiji i najranjiviji članovi zajednice budu zaštićeni i sigurni. 

Da sva djeca, ne samo naša djeca, budu sigurna od zlostavljanja i da imaju sigurne, brižne  i zdrave biološke obitelji u kojima mogu uz ljubav i pažnju ostvariti sve svoje potencijale. Zato je moja najveća želja da jednog dana naša djeca i mladi žive u društveno odgovornim zajednicama – bilo da je riječ o obitelji, gradu ili državi.

Višnja Tuškan-Krupić: Moja želja je, nažalost, poprilična utopija – kako je danas, smatram da će tako biti i 2050. godine. Ja bih voljela da svi mi u SOS Dječjem selu ostanemo bez posla i to već jučer, ne danas ili sutra. To bi značilo da sva djeca odrastaju u brižnom i sigurnom roditeljskom domu te da nema potrebe za pružanjem alternativnog obiteljskog tipa skrbi i djelovanjem SOS Dječjih sela. 

Za Poslovni savjetnik razgovarao novinar mr.sc. Goran Jungvirth

Fotografije: Irena Sinković

PS/SM