Dan planeta Zemlje, 22. travnja, unazad nekoliko godina postao je jedno od općih mjesta u našem društvu. Praktički nema institucije koja ga ne čestita svima, organiziraju se različite aktivnosti, najčešće akcije čišćenja nekog područja. U tom su udruge zaista aktivne i treba im na tome čestitati – uloženi trud se vidi, potok, šuma ili livada budu čišći, bez starih hladnjaka, perilica ili zahodskih školjki, članovi su sretni jer su pomogli sugrađanima, oni su pak sretni jer im je okoliš napokon čist i tako je sve sjajno. Nekoliko tjedana. Naime, u pravilu se uklonjeno smeće brzo nadomjesti novim jer uvijek neki novi pametnjakovići imaju staru perilicu koju im je najjednostavnije baciti u obližnji potok ili šumarak jer „kome će to smetati“, odnosno „baš će sad netko tu prolaziti“ ili već neki drugi izgovor. I onda će iduće godine ponovo na Dan planeta Zemlje lokalna udruga, na žalost, imati što raditi. I to ne samo zbog pametnjakovića.

Vrlo često nadležne službe jedva dočekaju da se udruge u nečem angažiraju i onda jednostavno dio svoje odgovornosti, odnosno posla za koji su plaćeni, prestanu raditi. Računica je vrlo jednostavna – to rade udruge i zašto bismo se mi sad uopće tu nervirali. Nije tako samo kad je riječ o očuvanju okoliša, često je tako i kad se radi o nekim složenijim zadaćama, kao što je vođenje evidencije o donacijama za političke aktivnosti ili briga o popisima birača.

Imao sam prilike sudjelovati u radnim skupinama u kojima su predstavnici različitih institucija, koje sad neću spominjati, mrtvi hladni tvrdili da neke propise jednostavno ne treba donositi jer se time bave udruge. A nakon što bi se neki propis donio onda bi se rukama i nogama borili da ne dobiju neke nove obaveze koristeći isti argument što je, naravno bilo potpuno neprimjereno.

Prečesto se u našoj zemlji pokušava prebaciti na udruge posao koji bi trebala raditi tijela javne vlasti, ali ne i financiranje.

Udruge koje se angažiraju na unapređivanju društva jednostavno se ne mogu ni na koji način uspoređivati ni s jednom javnom institucijom, počevši od redovnosti financiranja preko podrške cijelog sustava javnih službi pa do autoriteta u nastupu. Udruga može imati sjajnu reputaciju, može imati još bolje rezultate, može imati najbolje stručnjake u zemlji, no opet za dobar dio javnosti neće imati niti pola autoriteta koji mogu imati javne službe, ma koliko aljkavo obavljale svoj posao. Prednost udruga je u bržoj reakciji, sagledavanju nekakvog problema izvana i većoj motivaciji za rješavanje nekog problema.

Koliko god udruge bile sjajne u promicanju novih ideja i pomicanju granica one nemaju proračunske stavke za rad, moraju se boriti iz projekta u projekt za svoje redovno funkcioniranje, s čime javne službe nemaju nikakvih problema. Upravo stoga svaka udruga treba paziti da ne obavlja posao za koji su drugi već plaćeni i imaju osigurane uvjete.

Zaista nema smisla da korito nekog potok čiste volonteri, dok su u isto vrijeme drugi dobro plaćeni i imaju osiguranu odgovarajuću tehničku podršku za taj posao. Naravno, nema nikakvog razloga da udruge ne obilježavaju neke važne datume i svojim primjerom pokažu kako se čuva priroda, brine o starijima ili osigurava kvalitetno obrazovanje za našu djecu. No, pri tom ne smijemo nikad zaboraviti stiskati javne institucije da i one rade svoj posao i damo im jasno do znanja da nećemo raditi umjesto njih. Uloga udruga je osiguravanje svježih ideja i nuđenje novih rješenja, a ne nadomještanje uloge javnih institucija. One resurse, ljude i zaduženja i treba im samo pomoći da uspješno odrađuju svoj posao.