Nataša Rupčić: Upravljanje odnosima: paradoks moći i dominacije

U današnje vrijeme gotovo je nemoguće ne zapitati se što se događa sa svijetom. Promatrajući ga pomnije, mnogi se pitaju i je li svijet – poludio. Na razini svakodnevnoga života pojedinaca nerijetko se javljaju slična pitanja i slični zaključci. Pa što se zapravo događa?

Kako bismo došli do mogućeg objašnjenja, možemo se poslužiti teorijom sustava. Ona nudi dva zanimljiva pojma: rekurzivnost i fraktalnost.

Rekurzivnost se često objašnjava metaforom ruskih babuški – manja lutka nalazi se unutar veće, a otvaranjem svake pronalazimo istu, samo manju strukturu. Rekurzivnost tako označava ponavljanje istog uzorka na različitim razinama. Sustavi se mogu sastojati od podsustava koji funkcioniraju na isti način kao i nadsustavi.

Fraktalnost pak podrazumijeva da se isti uzorak ponavlja u različitim dimenzijama, odnosno da su dijelovi umanjene kopije cjeline. Fraktalna geometrija prisutna je svuda oko nas – primjerice, struktura naše ruke može podsjećati na oblik lista nekog drveta. Mali obrasci tako se zrcale u velikima i obratno.

Drugim riječima, zanimljivo je da se u svijetu u kojem živimo isti ili vrlo slični obrasci ponašanja pojavljuju na različitim razinama postojanja. 

Obrasci koji se mogu uočiti u ponašanju pojedinaca mogu se prepoznati i u njihovim odnosima prema drugim ljudima, u organizacijama, pa čak i u geopolitičkom okruženju. Organizacije, institucije i države u konačnici su produžetak ljudskih odluka i motivacija. Upravo zato razumijevanje psihološke dinamike postaje ključno za razumijevanje načina na koji sustavi nastaju, razvijaju se i ponekad propadaju.

Povijest velikih sustava puna je paradoksa. Imperiji koji su dominirali svijetom često su propadali upravo zbog vlastite moći. Organizacije koje su bile najuspješnije ponekad su postajale žrtve vlastitoga uspjeha. Slični obrasci mogu se primijetiti i u svakodnevnim odnosima među ljudima: pokušaj kontrole često stvara otpor, dok otvorenost potiče suradnju. Ova ponavljajuća dinamika nije slučajna. Ona proizlazi iz načina na koji funkcioniraju kompleksni sustavi – od psihologije pojedinca do globalnih ekonomskih i političkih struktura.

Razina pojedinaca

Razmotrimo najprije razinu pojedinca kao psihološki temelj šireg društvenog sustava. Moguće je prepoznati dva temeljna motivacijska sustava koji pokreću ljudsko ponašanje: ego i dominaciju s jedne strane te radoznalost i učenje s druge.

Ako pojedinca pokreće ego, odnosno identitet koji gotovo uvijek osjeća određeni manjak, osoba će težiti kontroli, dominaciji, statusu i potvrdi vlastite vrijednosti. Takva motivacija često vodi razvoju obrazaca ponašanja obilježenih natjecateljstvom, dominacijom i kontrolom nad drugima, uz istodobni strah od gubitka statusa.

Drugi pokretač je radoznalost i težnja učenju. U tom slučaju osoba također ima određeni identitet, ali je primarno usmjerena na razumijevanje svijeta i vlastitoga okruženja. Takva motivacija potiče razvoj suradničkih odnosa, istraživanje, kreativnost i kontinuirano učenje. Osoba njeguje stabilnost vlastitoga identiteta, ali istodobno razvija svoje potencijale i ne doživljava učenje kao prijetnju statusu.

Razlika u primarnim motivacijskim pokretačima pojedinaca može imati dalekosežne posljedice za sustave u kojima djeluju. No postoji i povratna veza: ako se u sustavima njeguje kultura jedne od ove dvije perspektive, pojedinci će biti u iskušenju prilagoditi se ili joj se oduprijeti, ovisno o vlastitom intelektualnom i moralnom kapacitetu.

Na razini međuljudskih odnosa takvi obrasci postaju vidljivi u načinu komunikacije. Ako se osoba vodi egom i dominacijom, komunikaciju često obilježava neslušanje, prekidanje sugovornika, nametanje vlastite perspektive i borba za status u razgovoru. Iako takvi odnosi kratkoročno mogu stvoriti osjećaj kontrole, dugoročno narušavaju povjerenje i smanjuju mogućnost suradnje. Dominacija tako može stvoriti kratkoročnu moć, ali dugoročno razara odnose.

Nasuprot tome, odnosi vođeni radoznalošću i učenjem temelje se na aktivnom slušanju, dijalogu, uzajamnosti i zajedničkoj refleksiji. Takvi odnosi imaju veću vjerojatnost opstanka jer sinergija koju stvaraju povećava otpornost na unutarnje i vanjske izazove. Pojedinci u takvim odnosima ne boje se razmjene informacija i znanja, nego ih aktivno traže.

Razina organizacija

Razmotrimo sada razinu organizacija i poduzeća. Svaki takav sustav mora istovremeno obavljati dvije ključne funkcije: održavati stabilnost i učinkovitost postojećih procesa te istraživati nove ideje i prilagođavati se promjenama.

Organizacije koje previše naginju očuvanju postojećeg identiteta često upadaju u tzv. „kompetencijske zamke“. Nastavljaju raditi ono u čemu su nekada bile uspješne iako se okruženje promijenilo. Istodobno je jasno da potpuna orijentacija na promjene može dovesti do kaosa. Zato je nužna dinamička ravnoteža između stabilnosti i inovacije.

Kako sustav raste, raste i njegova kompleksnost – broj elemenata, podsustava i međusobnih veza. U početku se ta kompleksnost može činiti kao snaga, no s vremenom se pojavljuju problemi: otežana koordinacija, sporije donošenje odluka i veća ranjivost na poremećaje. Veliki sustavi, baš poput velikih pojedinaca, mogu djelovati snažno, ali ih njihova veličina i složenost često čine tromima.

Pritom je zanimljivo primijetiti da će se i pojedinci i organizacije koje pokreće ego ponašati na sličan način. Kako bi očuvali dominaciju, mogu posezati za manipulacijom, iskrivljavanjem činjenica ili drugim oblicima neetičnoga ponašanja. Poduzeća, primjerice, mogu uljepšavati značajke svojih proizvoda ili rezultate prikazivati boljima nego što jesu. Pojedinci se također mogu lažno prikazivati te obmanjivati sugovornike. 

Razina država

Na razini država i civilizacija ova dinamika postaje još vidljivija. Mnoge su države kroz povijest nastojale širiti svoju moć i utjecaj kako bi učvrstile vlastiti identitet.

No povijest pokazuje da se veliki imperiji često šire sve dok troškovi održavanja njihove moći ne počnu nadmašivati njihove resurse. Taj fenomen poznat je kao imperijalno prenaprezanje. Kada država proširi svoj vojni, politički ili ekonomski utjecaj izvan granica koje sustav može dugoročno održavati, dolazi do postupnog slabljenja.

Paradoks dominacije sastoji se u tome da upravo uspjeh i širenje moći često stvaraju uvjete za buduću slabost.

Konačni ishod

Dok veliki sustavi (i veliki pojedinci) jačaju svoj identitet i teže dominaciji, često posrću pod teretom vlastite veličine. U međuvremenu se pojavljuju manji sustavi koji promatraju, uče i razvijaju se te su fleksibilniji na promjene. Pozornica za borbu Davida i Golijata tako je postavljena – a znamo tko je u toj priči pobijedio.

Obrazac je poznat: uspjeh i dominacija stvaraju samouvjerenost, povratne informacije se ignoriraju, sustav postaje trom i osjetljiv na manje, ali fleksibilnije protivnike. Primjerice, globalni lanci opskrbe danas su iznimno učinkoviti i optimizirani, ali upravo zato postaju ranjivi na poremećaje.

Istodobno, manji sustavi često kapitaliziraju znanje i tehnologiju velikih. Tako mlađi istraživač može nadograditi znanje umišljenoga mentora i prilagoditi ga novim zahtjevima. Manje države mogu preuzeti inovacije velikih sustava jer je njihova replikacija često mnogo jeftinija. Slično vrijedi i za tehnologije poput dronova, koje omogućuju asimetrične prednosti manjim akterima.

Zaključak: umjerenost, poniznost i radoznalost

Ako sustave promatramo kroz ovu prizmu, postaje jasno da dugoročna stabilnost ne proizlazi iz dominacije i maksimalne kontrole. Sustavi koji postanu iznimno uspješni često razviju strukture koje ih dugoročno čine krhkima. Kompleksnost raste, povratne informacije se ignoriraju, a sposobnost prilagodbe postupno slabi. 

Ovaj obrazac ne pojavljuje se samo u ekonomiji ili geopolitici – on je duboko ukorijenjen u psihologiji i načinu na koji ljudi grade institucije. Održivi sustavi temelje se stoga na radoznalosti pojedinaca, spremnosti na učenje, otvorenosti prema povratnim informacijama te na ravnoteži između stabilnosti i promjene.

Svijet ima određenu rekurzivnu strukturu: mali obrasci često se zrcale u velikima. Ono što se događa u psihologiji pojedinca može se prepoznati i u ponašanju kompleksnih sustava. Najveći sustavi rijetko propadaju zbog slabosti. Češće propadaju zbog vlastitoga uspjeha. Dominacija može stvoriti moć, ali dugoročna otpornost proizlazi iz sposobnosti učenja i prilagodbe. U tom smislu, paradoks moći postaje ključ za razumijevanje odnosa – među ljudima, u organizacijama i u geopolitici.

Na kraju, možda se ovoj dinamici i ne bismo trebali čuditi. Djecu se često odgajaju u uvjerenju da uspjeh znači moć, kontrolu i dominaciju. U takvom okruženju mnogi razvijaju ponašanja koja maksimaliziraju upravo ono što društvo najviše vrednuje. A opet, izbor uvijek ostaje na pojedincu. Hoćemo li težiti kontroli i dominaciji ili miru, učenju i suradnji – pitanje je koje svatko mora postaviti samome sebi. A dok se nešto na razini individualne svijesti ne promijeni, čini se da čovječanstvo ipak nabolje uči iz – vlastitih pogrešaka. PS/SM