Hrana nestaje, a mi šutimo
Zovem se Tino Prosenik i posljednjih šest godina gradim Gruntek. To je projekt koji je nastao iz uvjerenja da današnji način proizvodnje i distribucije hrane dugoročno nije održiv. O tome sam govorio još 2022. godine na TEDx pozornici, gdje sam pokušao objasniti zašto vjerujem da smo hranu pretvorili u industrijski proizvod, a proizvodnju hrane u logistički problem.
Gruntek je od samog početka zamišljen kao svojevrsni case study. Pokušaj da pokažemo kako se hrana može proizvoditi drugačije: lokalno, transparentno, sezonski i u odnosu koji ponovno povezuje proizvođača i čovjeka koji tu hranu jede.
Radikalizirani sustav proizvodnje i distribucije hrane
Tada još nisam mogao predvidjeti koliko će se postojeći model proizvodnje hrane dodatno radikalizirati u godinama koje dolaze. Koliko će postati ovisan o globalnoj logistici, energentima, mineralnim gnojivima i međunarodnoj trgovini. A već tada bili su vidljivi prvi ozbiljni znakovi odumiranja domaće proizvodnje hrane. Danas više nisam siguran govorimo li o trendu koji se može zaustaviti ili o procesu koji je već ušao u fazu iz koje nema jednostavnog povratka. Hrana se u Hrvatskoj jednostavno prestaje proizvoditi.
Ne vjerujem da će jedan projekt koji može proizvesti nekoliko stotina tona povrća godišnje, pa čak ni deset sličnih projekata, promijeniti smjer hrvatske poljoprivrede.
Ovo pišem jer vidim da kao društvo ignoriramo problem koji postaje sve ozbiljniji.
Hrana nestaje
Dok sve Europske zemlje idu prema održivosti, Hrvatska proizvodi sve manje hrane. Ne govorim o vrijednosti poljoprivredne proizvodnje izraženoj u eurima, niti o statističkim kategorijama koje često zvuče bolje nego što stvarno jesu. Govorim o stvarnoj sposobnosti da prehranimo vlastito stanovništvo. Godinama nestaju mali proizvođači, smanjuju se površine pod povrćem i voćem, a sve veći dio odumiruće domaće poljoprivrede pretvara se u proizvodnju sirovina za industriju umjesto hrane koja završava na stolovima građana.
Istovremeno uvozimo sve više. Hrana putuje tisućama kilometara kroz složene logističke lance, prolazi skladišta, distributivne centre i granice, a mi se ponašamo kao da će takav sustav funkcionirati zauvijek. Police su pune i zato većina ljudi ne vidi razlog za zabrinutost.
No upravo je to ono što me brine.
Svijet je nestabilan, izazovi se gomilaju
Danas živimo u svijetu koji postaje sve nestabilniji. Klimatske promjene više nisu upozorenje za budućnost, nego realnost sadašnjosti. Suše, toplinski valovi i ekstremni vremenski uvjeti predstavljat će sve veći izazov za proizvodnju hrane i sve veći rizik za sigurnost opskrbe stanovništva.
Istovremeno svjedočimo ratovima, poremećajima u međunarodnoj trgovini i sve većim problemima u opskrbnim lancima, posebno kada je riječ o energentima i mineralnim gnojivima na kojima počiva moderna poljoprivreda. Dovoljno je pogledati koliko je današnja proizvodnja hrane ovisna o fosilnim gorivima, međunarodnom transportu i političkoj stabilnosti u regijama udaljenim tisućama kilometara od Hrvatske.
Ako se taj sustav počne ozbiljnije urušavati, svaka će država napraviti ono što je prirodno. Pokušat će prvo nahraniti vlastite građane. U tom trenutku zemlje koje imaju snažnu domaću proizvodnju imat će izbor. One koje ga nemaju ovisit će o dobroj volji drugih.
I upravo tu dolazimo do problema.
Europa prema održivosti, Hrvatska suprotno
Većina europskih država danas je za takav scenarij spremnija od Hrvatske. Imaju veću samodostatnost, snažnije proizvođače i jasnije strategije razvoja proizvodnje hrane. Hrvatska iz godine u godinu postaje sve ovisnija o tome da će netko drugi proizvesti ono što sama više ne proizvodi.
Ne tvrdim da ćemo za deset godina ostati bez hrane. No, ako nastavimo istim putem, za deset godina možda više nećemo odlučivati što ćemo jesti. Jest ćemo ono što će drugi proizvesti, ono što će biti dostupno i ono što ćemo moći uvesti i platiti.
Zato me čudi što se o tome gotovo ne govori. Svako poskupljenje hrane postane vijest. Svaka lošija sezona nakratko privuče pažnju. Ali o dugoročnom nestanku domaće proizvodnje hrane raspravljamo vrlo rijetko, kao da je riječ o problemu koji se može odgoditi za neka bolja vremena.
Ne očekujem da će se Hrvatska spasiti zbog Grunteka. Neće. Gruntek nije rješenje hrvatske poljoprivrede. Ali možda može biti primjer.
Primjer da postoje neki modeli koje vrijedi podržati i oni modeli koji nas vode u pogrešnom smjeru. Primjer da još postoje proizvođači koji pokušavaju graditi otpornost i korporacije koje grade dodatnu ovisnost.
Zato vas ne pozivam da pišete o hrani. Kasnije je nego mislite. PS/SM
