Što građani moraju znati o nasljeđivanju i ostavinskom postupku

Tema nasljeđivanja za većinu građana postaje važna tek u trenutku smrti člana obitelji, kada se uz osobni gubitak otvaraju i brojna pravna pitanja. 

U hrvatskom pravnom sustavu nasljedno pravo nastaje već u trenutku smrti ostavitelja, i to na temelju zakona ili oporuke, dok se u ostavinskom postupku službeno utvrđuje tko su nasljednici, što čini ostavinu i koja prava iz nje pripadaju pojedinim osobama. Drugim riječima, ostavinski postupak ne konstituira nasljedstvo već ga pravno potvrđuje i razjašnjava. 

U praksi se ostavinski postupak u Hrvatskoj vodi pred općinskim sudom i javnim bilježnikom kao povjerenikom suda. Upravo je to jedna od najvažnijih činjenica koju javnost često ne razlikuje dovoljno jasno. Javni bilježnik u ostavinskom postupku ne postupa kao privatni zastupnik jedne strane, nego provodi radnje i donosi odluke na temelju sudskog ovlaštenja i pod nadzorom suda. 

Građani pritom ne mogu sami birati javnog bilježnika koji će voditi njihov predmet, jer se predmeti dodjeljuju prema pravilima mjesne nadležnosti i rasporedu rada. 

Sam postupak najčešće počinje po službenoj dužnosti, nakon što sud zaprimi smrtovnicu, izvadak iz matice umrlih ili drugu odgovarajuću ispravu. U ostavinskom postupku zatim se utvrđuje rodoslovlje, nasljednici, ostavinska imovina i prava koja pripadaju nasljednicima ili drugim osobama. Ako postupak iz nekog razloga nije ranije pokrenut, a iza umrle osobe je ostala imovina, nadležnom općinskom sudu može se podnijeti prijedlog za pokretanje postupka uz odgovarajuću dokumentaciju, primjerice dokaz o smrti, oporuku ako postoji i dokumentaciju koja se odnosi na imovinu ostavitelja. 

Ako ostavitelj nije ostavio oporuku, na temelju zakona nasljeđuju ga njegovi zakonski nasljednici po nasljednim redovima, pri čemu vrijedi načelo da nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda. Ako ostavitelj nema nasljednika, ostavina prelazi na općinu ili grad koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici, čega se oni ne mogu odreći. Zakonski nasljednici ostavitelja su: njegovi potomci, posvojčad, i njihovi potomci, djeca nad kojom ostavitelj ima partnersku skrb i njihovi potomci, bračni drug, izvanbračni drug, životni partner, neformalni životni partner, njegovi roditelji, posvojitelji, njegovi braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i bake i njihovi potomci, ostali predci. Zakonski nasljednik ostavitelja na temelju zakona je i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim. Djeca rođena izvan braka imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci.

U pravu nasljeđivanja ostaviteljev životni partner izjednačen je s bračnim drugom, a djeca nad kojom ostavitelj ima partnersku skrb izjednačena su s njegovom djecom. Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama posebnog zakona (Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola).

U pravu nasljeđivanja neformalni životni partner izjednačen je s izvanbračnim drugom. Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i od početka je udovoljavala pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva.

Prvi nasljedni red su ostaviteljevi potomci i njegov bračni drug (odnosno ostaviteljev izvanbračni drug, ostaviteljev životni partner ili ostaviteljev neformalni životni partner) koji nasljeđuju jednake dijelove.

U drugom nasljednom redu ostavitelja koji nije imao potomke nasljeđuju njegovi roditelji i bračni drug (odnosno ostaviteljev izvanbračni drug, ostaviteljev životni partner ili ostaviteljev neformalni životni partner). U tom slučaju ostaviteljevi roditelji nasljeđuju jednu polovicu ostavine podijeljenu na jednake dijelove, a drugu polovicu nasljeđuje ostaviteljev bračni drug (odnosno ostaviteljev izvanbračni drug, ostaviteljev životni partner ili ostaviteljev neformalni životni partner).

Treći nasljedni red su ostaviteljevi djedovi i bake i njihovi potomci, a četvrti njegovi pradjedovi i prabake. Iza pradjedova i prabaka ostavitelja nasljeđuju njegovi daljnji predci. 

Nadalje, ako postoji oporuka ona može bitno utjecati na raspodjelu imovine, ali volja ostavitelja nije  neograničena. Naime, zakonom su zaštićeni nužni nasljednici, odnosno određeni krug osoba koji imaju pravo na nužni dio neovisno o sadržaju oporuke. Ostaviteljevi potomci, posvojčad i njihovi potomci te bračni ili s njim izjednačeni partner u pravilu imaju pravo na polovicu onoga što bi im pripalo po zakonskom redu nasljeđivanja, dok ostali nužni nasljednici pod određenim uvjetima imaju pravo na trećinu svojega zakonskog dijela. Važno je pritom naglasiti da se pravo na nužni dio u ostavinskom postupku ostvaruje na zahtjev nužnog nasljednika. 

Jednako je važno znati da ostavina obuhvaća kako imovinu, tako i obveze. Nasljednik koji se nije odrekao nasljedstva odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Nasljednička izjava zato je važan dio postupka. Nasljednik može prihvatiti nasljedstvo ili ga se odreći, no nitko nije dužan dati takvu izjavu. Ako se nasljednik izričito ne odrekne nasljedstva, smatrat će se da ga prihvaća. Odricanje je moguće od trenutka smrti ostavitelja do donošenja prvostupanjske odluke, ne može se dati unaprijed prije smrti ostavitelja i ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu. 

Ako među nasljednicima nema spora o odlučnim činjenicama, postupak se dovršava rješenjem o nasljeđivanju kojim se utvrđuju nasljednici, njihovi nasljedni dijelovi, te prava drugih osoba. 

U slučaju spora, primjerice glede prava na nasljedstvo, visine nasljednog dijela ili sastava ostavine, javni bilježnik predmet dostavlja sudu na daljnje odlučivanje. Time se potvrđuje da javni bilježnik u ostavinskom postupku djeluje u okviru zakonom uređenog sustava, a ne kao tijelo koje samostalno odlučuje o svim spornim pitanjima.

Posebnu pozornost zahtijevaju slučajevi s međunarodnim elementom, primjerice kada je ostavitelj imao prebivalište ili imovinu u inozemstvu , ili kada nasljednici borave izvan Republike Hrvatske. U takvim slučajevima, unutar Europske unije primjenjuju se zajednička pravila prema kojima su u pravilu nadležna tijela države u kojoj je ostavitelj imao posljednje uobičajeno boravište, a primjenjuje se pravo te države. Međutim, ostavitelj može odabrati da se na njegovo nasljeđivanje primjenjuje pravo države čiji je državljanin. Svrha tih odredbi jest izbjegavanje paralelnih postupaka i proturječnih odluka.

U prekograničnim predmetima važnu ulogu ima i Europska potvrda o nasljeđivanju koja služi kao dokaz o statusu i pravima nasljednika, zapisovnika, izvršitelja oporuke ili upravitelja ostavine u drugim državama članicama.. U hrvatskom sustavu, dalje ključnu ulogu imaju općinski sudovi i javni bilježnici kao povjerenici suda, što može olakšati ostvarivanje prava u situacijama kada ostavina prelazi granice Republike Hrvatske. Međutim, treba imati na umu je u svakom konkretnom slučaju s međunarodnim elementom potrebno pravodobno provjeriti koje je tijelo nadležno i koja je dokumentacija potrebna. PS/SM