Globalna ekonomija mogla bi se mogla razviti u četiri vrlo različita smjera do 2050.

Zamišljate li globalnu ekonomiju budućnosti kao utopiju koja ispunjava klimatske ciljeve i donosi više slobodnog vremena nego ikad prije? Ili je vidite kao svijet digitalnog darvinizma, u kojem tehnologija koncentrira bogatstvo i moć u rukama nekolicine, dok većina balansira između nesigurnih poslova i stalnog nadzora?

Prema novom istraživanju Henderson Instituta, istraživačkog instituta koji je osnovao Boston Consulting Group, obje su budućnosti, i ona najbolja i ona najgora, podjednako moguće već do 2050. godine.

Globalna ekonomija se u sljedećih 25 godina neće razvijati u jednom smjeru, već bi mogla pratiti izrazito drugačije puteve, ovisno o razvoju tehnologije, geopolitike, klime i društva. 

Istraživanje New Scenarios 2050 temelji se na analizi više od 100 megatrendova i stoljeću povijesnih podataka. Zaključak je prilično jasan: budućnost neće biti crno-bijela, ali raspon mogućnosti je širi nego što većina poslovnih lidera danas uzima u obzir.

Primjerice, globalni gospodarski rast u idućim bi se desetljećima mogao znatno usporiti i zadržati se na oko 1,8 posto godišnje, ali jednako tako postoji mogućnost da ubrza i do pet posto. U tom rasponu promjena krije se i ogromna razlika u ukupnoj veličini svjetske ekonomije, koja bi do sredine stoljeća mogla biti tek nešto više od jedne i pol, ali i više nego tri puta veća nego danas.

Slično vrijedi i za globalnu trgovinu: ona bi se mogla smanjiti na razine kakve su zabilježene tijekom Hladnog rata, kada su ekonomije bile znatno zatvorenije, ili ostati približno jednako otvorena i povezana kao danas. Ni energetska slika nije ništa manje neizvjesna, udio niskougljične električne energije mogao bi činiti tek nešto više od polovice ukupne proizvodnje, ali i narasti na gotovo potpunu dominaciju.

Drugim riječima, sve je još otvoreno.

Te različite stope rasta mogu se realizirati u potpuno drugačijim društveno političkim uvjetima koje je BCG opisao kroz četiri različita scenarija.

U najnegativnijoj verziji budućnosti nalazi se scenarij koji se često opisuje kao digitalni darvinizam. Tehnologija i dalje brzo napreduje, ali bez jasnih pravila. Države svjesno smanjuju regulaciju kako bi potaknule inovacije, što dovodi do naglog rasta velikih tehnoloških kompanija. Gospodarstvo u cjelini raste prilično snažno, oko četiri posto godišnje, ali koristi tog rasta nisu ravnomjerno raspoređene. Mali broj ljudi, otprilike jedan posto najbogatijih, kontrolira velik dio svjetskog bogatstva, dok se srednja klasa postupno smanjuje.

U svakodnevnom životu to znači da sve više ljudi radi nesigurne, kratkoročne poslove, dok umjetna inteligencija preuzima rutinske zadatke. Radno okruženje postaje digitalizirano i pod stalnim nadzorom – algoritmi pomažu u povećanju produktivnosti, ali istovremeno stvaraju pritisak i osjećaj kontrole. Mnogi zato traže bijeg u digitalne svjetove, koji su prilagođeni svakom pojedincu, ali mogu dovesti do izolacije. Iako globalna trgovina i dalje postoji, razlike između razvijenih i manje razvijenih dijelova svijeta postaju sve izraženije. Klimatske promjene se ne rješavaju zajednički, nego se društva uglavnom pokušavaju prilagoditi njihovim posljedicama.

Na suprotnoj strani, u najoptimističnijoj verziji budućnosti, umjetna inteligencija postaje temelj gospodarstva. Države uspijevaju postići globalni dogovor o pravilima za njezinu primjenu, pa tehnologija postaje sigurna i široko dostupna. Iako početak nije bez napetosti, pa čak ni kibernetičkih sukoba, s vremenom dolazi do stabilizacije i suradnje.

U takvom svijetu globalno gospodarstvo snažno raste, čak i do oko pet posto godišnje, što znači da bi se ukupna svjetska ekonomija mogla više nego utrostručiti. Istovremeno se mijenja i način rada – radni tjedan se skraćuje, a četverodnevni ili čak trodnevni rad postaje uobičajen. Tehnologija ubrzava znanstvena otkrića, energija postaje jeftinija i čišća, a proizvodnja se mijenja zahvaljujući robotici i novim materijalima. No ni ovakav razvoj nema samo pozitivne strane. Kako posao prestaje biti središnji dio života, sve se više otvara pitanje smisla rada i osobnog identiteta u svijetu u kojem strojevi obavljaju velik dio zadataka.

Između ove dvije krajnosti nalaze se još dva moguća smjera razvoja. U jednom od njih glavnu ulogu preuzima geopolitika. Svijet se dijeli na nekoliko velikih blokova koji funkcioniraju gotovo samostalno, pa globalna trgovina značajno opada. Države ulažu više u obranu, a gospodarski rast usporava. Globalizacija kakvu danas poznajemo praktički prestaje, opskrbni lanci se reorganiziraju, a države preuzimaju veću kontrolu nad ključnim industrijama. Takav sustav može biti stabilan, ali je spor i manje učinkovit, što se odražava na životni standard. Društvo se pritom više fokusira na sigurnost nego na slobodu i razvoj.

Drugi scenarij pokreću klimatske promjene. Niz ozbiljnih vremenskih nepogoda prisiljava države i industriju na zajedničko djelovanje. Nastaje svojevrsna globalna klimatska koalicija koja uvodi pravila za smanjenje emisija i potiče prijelaz na čistu energiju. U takvom svijetu globalno zagrijavanje se stabilizira, fosilna goriva gube na važnosti, a ekonomija raste umjerenim tempom. Velik dio ulaganja usmjerava se u energetiku, infrastrukturu i nove tehnologije.

Ipak, ta tranzicija nije laka. Veći troškovi znače i veće poreze, a ljudi sve opreznije troše. Mlađe generacije osjećaju pritisak sporijeg gospodarskog rasta i slabijih prilika, iako s druge strane dolazi do smanjenja globalnog siromaštva, a mnoge zemlje u razvoju profitiraju od novih investicija.

U svemu tome često se spominje uloga poslovnih lidera i menadžera, ali poruka istraživanja ide i šire od toga. Nitko si zapravo ne može priuštiti da planira samo jednu verziju budućnosti. Ima smisla već danas graditi sustave koji su otporniji, a ne samo učinkoviti, prilagođavati način rada novim okolnostima poput umjetne inteligencije i starenja populacije, ulagati u fleksibilne tehnologije i pažljivo pratiti promjene u svijetu.

Najvažnija poruka možda je i najjednostavnija: budućnost nije unaprijed određena. Odluke koje se donesu danas, bilo kao države, kompanije ili pojedinci, uvelike će utjecati na to kakav će svijet biti 2050. godine. A najrealnije je očekivati da neće biti ni potpuno pozitivan ni potpuno negativan, nego kombinacija različitih scenarija.

Zato priprema za budućnost više nije pitanje pogađanja što će se dogoditi, nego spremnosti nošenja s različitim mogućim ishodima. PS/SM